Anima Mundi

Dok mi je ovo što nazivam „Van dometa” zapravo van dometa, grabim priliku za osvrt na prošlogodišnji vikend u nizu van dometa vikenda.

Vojnik

Kad sam bila dijete, često smo igrali Gradova. Neko zada odgovarajuće slovo i onda svi pišemo državu, grad, rijeku, planinu, biljku, životinju, stvar/predmet i ime na zadato slovo. Jednom prilikom je moj ujak na slovo V upisao planinu Vojnik. Smrtno sam se naljutila vjerujući da je to izmislio. Dan danas se smijem sebi, a naročito nakon što sam se uvjerila da je planina i više nego stvarna i da mu je svaki bod opravdan.

1. jul 2023.
6:53:43 ukupno trajanje ture
1034 mnv – 1998 mnv (Jasenovo polje – Vojnik), izmjereno All Trails mobilnom aplikacijom

Rekla bih da se sjećam da sam se probudila to jutro u 4:30, ali se ne sjećam, nego sam zapisala u najdražem Camina Este Mundo notesu. Pominjem taj notes često u ovim memoarima, zaista sam zaljubljena u njega, od korica preko sadržaja. Osim zapisanog teksta, on nosi neke suvenire poput ubranog poljskog cvijeta, avionskih i drugih karata, fiskalnih računa, odgovarajućih stikera, muzejskih prospekata, vizit kartica, ulaznica i čak pijeska s jedne plaže u Grčkoj. Tu su nažvrljane impresije s raznih putovanja i odlazaka u planinu ili na more. Služio je kao dnevnik tokom mjesec dana u Parizu, na izletima do Normandije (Etreta i Živerni), vikendima po Lovćenu, Durmitoru, Bjelasici, te avanturama po Grčkoj i Albaniji i vječitom Rimu. Ručno je rađen u Argentini i J. ga je pažljivo odabrala, sa zaista prikladnom porukom, Camina este mundo. Kao da je za mene rađen.

Zasigurno se sjećam uzbuđenja koje je prevladavalo od momenta kad sam otvorila oči. Da stvar bude smješnija, iz ove perspektive, to jutro sam pokupila kosu u dvije omanje punđe, onako kako sam to radila kad smo se igrali Gradova.

Tročlani sastav Majstora se neđe oko šest sati ujutru uputio ka Nikšiću. Nešto malo prije sedam maglovito Nikšićko polje bilo nam je za leđima. Vozili smo do Jasenovog polja, tačnije, do kuće Vukotića. Ta tačka označava početak ture i vodi laganu uvertiru preko livade kroz šumski put. Priroda je bujala. Dao se ubrati golem buket najljepšeg poljskog cvijeća, ali preskočili smo tu aktivnost. Šumskim jagodama, ipak, nijesmo mogli odoljeti.

Čim je probio znoj, postalo je lakše. Isprva nagib nije bio strašan, a onda se u jednom trenutku sve promijenilo. Iza nas je pucao pogled na vjetrenjače na Krnovu, ali i oblake koji nam hrle u susret. Komešali smo se i mi s vremenom i neću reći ko je navaljivao da se ispenjemo do kraja. Vrh Vojnika se nije vidio, samo ogroman nagib koji do njega vodi.

Kad smo završili ovu turu, komentarisala sam da bi samo ludi penjao Vojnik tog dana. Kasnije smo saznali da su službe spašavanja izlazile baš na ovaj teren, jer se nekoliko ljudi izgubilo. Nijesmo to bili mi, a komotno smo mogli biti. Mislili smo da je kraj nedaćama kad smo se ispeli na vrh nakon kiše koja je nemilosrdno grebala naša lica, nakon pucanja gromova, vjetra koji je orkestrirao tako da nam ništa ne ide u prilog, đe ni zastavu nijesmo mogli raširiti od ove družine. Ne, nedaće su krenule onda kad nijesmo mogli potrefiti put nazad, jer je magla bila toliko gusta, a teren nepoznat, da smo se nekoliko puta provrtjeli kroz jedan isti krug, ili se predomišljali, jer je staza bila preteška za proći. Srećom, srećom sam ja štreberčina koja je snimala ovu našu rutu, pa smo prateći AllTrails mobilnu aplikaciju našli isti put nazad.

Ne mogu da opišem na što smo ličili u povratku, mokri, gladni i umorni. Sve naše rezervne presvlake bile su s nama, a rančevi propustili vodu. Naravoučenije je da se jedna potpuna rezerva ostavi u automobilu. S ove distance je super zabavna ova nimalo naivna avantura, čak ne remeti ni kad smo naletjeli na krdo konja koji nijesu djelovali prijateljski nastrojeni. Mislim da se u posljednjih kilometar penje nekih 500 metara nadmorske visine, a ukupno jedno 900 i nešto metara.

Okrijepilo nas je ludo društvo u Nikšiću, čorba, topli obrok i po jedna rakija.

I u životu se, kao i u planini brzo mijenjaju prilike, što ne znači da se ne vole takvi kakvi su. Ali ko se ne snađe, mora zvati službu spašavanja. Nekoliko mjeseci kasnije, kompozicija Shine (Glimmer) – Oxbow i ova avantura inspirisale su me da napišem jednu kratku priču. Zaključak je bio: Nekad je najteže odustati.

Rt Veslo

Nije ovo bio prvi vikend između planina i mora prošle godine, a ni prvi đe je nevremenu u planini uslijedio raj na moru. Dobro, skoro raj. Crvena zastavica ograničila je naš radijus kretanja po rtu.
Na Rt Veslo uputila sam se prvi put tokom neke od onih Covid sezona. Nijesam sigurna tačno za godinu, često se gubim u vremenu, na što sam se osvrnula ovđe. Znam samo da smo zbog zatvorenog kampa sestra i ja produžile prema Arzi, tj. na Mirišta. Mir i šta (više)?

Mislim da je očigledno koliko volim Lušticu. Uz prelijepu i pitomo-divlju prirodu volim što nema gužve. Pretpostavljam da se ljudi razbiju zbog daljine, dosta vožnje, loših puteva i, na kraju, ne tako udobnih plaža. Idealno. Ništa od navedenog mi ne smeta, spremna sam i da idem 15-20min pješke do plaže, naročito ako znam da će me tamo dočekati mir. Ovakve plaže često nijesu izbor raspomamljene đece i njihovih još neartikulisanijih roditelja, zbog čega im dajem visoku ocjenu i rado im se vraćam, pa eto preporuke za sve one koji imaju slične preferencije. Mogu da čujem negodovanja na ovu izjavu, ali zabolje me za političku korektnost; želim da odmorim kad dođem na plažu, a ne da svjedočim tantrumima.

Mi uglavnom nosimo svoj suncobran, frižider s hranom i pićem, tako da topla preporuka da se tako spremno ode na Rt Veslo, jer nema sadržaja koji će nadomjestiti potrebu tog tipa.

Pola dana bili smo van dometa, pola u romingu, a sve vrijeme u zenu. U povrtaku sam od neke djevojčice kupila svežanj lavande koji evo i sad stoji u omanjoj vazi koju sam dosekala iz Grčke.

Ima i biće još ovakvih vikenda koji zavređuju koje slovo u ovom virtuelnom prostoru, ali neka čekaju svoje vrijeme. Zaključiću porukom s omiljene mi majice i poželjeti nam svima — Less online, more on live.