Iz petnih žila upirem da ne počnem ovaj putopis citatom zbog kog se bljucka, ali koji ipak sadrži istine. Čini se da način na koji se kazuje i osoba koja kazuje prevaga u odnosu na ono što se kazuje. Svi moji napori sad prelaze da ovaj način na koji se kazuje bude dostojan madeirske avanture. Vežite se, polijećemo.
Logistika i pokoja korisna informacija
✈️
Postoji više načina dolaska do Madeire iz Crne Gore. Vjerovatno je najlakša opcija letom Podgorica-Beč i potom Beč-Funšal. Međutim, kako su nam u nekoliko dana prošle povoljne karte (subjektivno, jelte), našle smo alternativu Tirana-Rim, Rim-Funšal.
U oba slučaja prevoznik je WizzAir. Karte smo kupile krajem juna. S jednim koferom koji smo podijelile, bilježimo 220€ troška za letove.
Ima ukupno jedno pet-šest sati leta, pa se treba naoružati strpljenjem. Meni su društvo pravili Bulgakov uz Pseće srce, Frenk Herbert s Dina:Mesija, te Beton Tomas Bernharda. Po slijetanju u Funšal, oprostila sam se od Kurt Vonegana i njegove Kolijevke za macu.
Sigurno da je lakše putovati iz Podgorice, ali onda bismo propustile gromoglasan aplauz, ovacije Italijana i povik pilotu “Grandeeee!” Obično bude transfer blama zbog aplaudiranja prilikom slijetanja, ali ovog puta je bilo i više nego zasluženo, a Italijani, kako to oni umiju, presimpatični u veselosti.
Tek nekoliko dana prije puta saznajem za specifičnosti slijetanja u Funšal, iako je na internetu hrpa video zapisa na tu temu. Nije tako strašno, čim sam u prilici da pišem o tome.
🏡
Nakon minimalno istaživanja bukiramo Villa Abreu u Ponta du Sol (Ponta do Sol). Ovo nije reklama, već lična preporuka za izuzetno opremljen i besprekorno uredan smještaj. Mogle smo pola stvari da ne nosimo. Naši domaćini su mislili o svemu, uključujući i peškire za plažu, deterdžent za pranje veša, nešto voća i kafe.
Kuća ima svoju garažu, što je praktično uzevši u obzir uzane i strme ulice ostrva. Iskoristile smo blagodeti mašina za pranje i sušenje veša. Ako se uzme u obzir da treba spakovati odjeće i za more i za planinu; ova pogodnost znači. Definitivno više prostora i luksuza nego što nam je trebalo, ali prijalo je. Tu smo počinjale i završavale dane, na terasama s pogledom na brda, okean i koju čašu vina.
Ključ nam je predala komšinica vlasnika i njena ljubaznost i srdačnost zaslužuju pomen i šire od ovih redova. Pamtim trenutak đe nas je zaustavljala i trčala za nama. Zbunila me je isprva, mislila sam da smo nešto zaboravile, pogriješile, zapalile kuću, sve dok nije prišla i dala punu zdjelu svakojakog domaćeg voća. Albertina, hvala. Zamislila si me oko komšijskih odnosa, navela da poredim njihovu evoluciju u ove moje tri decenije života i malo nešto preko.
Najtoplija preporuka da se odsjedne u Ponta du Sol. Kako samo ime kaže, ovo je najsunčanije mjesto na Madeiri. Jedno dvadeset minuta vožnje je od Funšala, a nadomak je ostalih atrakcija.
Lijepa je opcija rezervisati i neki od hotela uz obalu (na primjer) ko nije za komšije koze, kokoške, pse i mačke i kome ne smeta da plati više. Ali tamo nema Albertine i zdjele domaćega voća.
🚗
Posljednjih dana juna pala je i rezervacija za automobil. Sjećam se tri-četiri dana agonije u pronalaženju odgovarajuće ponude. Većina ponuda je bila koliko-toliko povoljna, ALI trebalo je ostavljati hiljadu do dvije depozita i to isključivo s kreditne kartice.
Nailazila sam na mnoge komentare kako ima prevara i zatezanja u povratu novca, a nijesam imala kreditnu karticu svakako. Besomučno guglajući, nailazim na savjet da potražim lokalne ponude, kako su iskustva s njima mnogo bolja. Te ja tako napeta unosim u pretraživač očajničke riječi rent a car madeira no deposit no credit card. Nailazim na spisak kompanija i biram Status Flamingo. Definitivno ih preporučujem. Veb stranica im je zastiđe, ali korisničko iskustvo vrijedi. Sve je prošlo bez ikakvih problema.
Prije rezervisanja vozila treba uzeti u obzir teren Madeire. Očekivala sam nagibe, poučena vožnjom na Kanarskim ostrvima, ali strmost je prevazišla moja očekivanja. Jednako onim trenucima u životu kad pomisliš da ne može gore, a onda te isti demantuje. Savjetovala bih da se uzme automatik, što ja nijesam uradila, jer nijesam htjela prvi put tamo da ga probam. Obavezno neko jače auto i eventualno pogon na sva četiri.
Zaglavila sam s Renault Clio aka Francuz i grinjala sve vrijeme kako Francuzi nijesu ni primać Njemcima u automobilskoj industriji. Nakon jedno dva-tri preznojavanja, adaptirala sam se. Naravno, pomogli su veliki oprez u vožnji i moja saputnica.
U jednom trenutku, sve što sam viđela su plastika iza volana i asfalt. Najgore mi je bilo kad s takvog nagiba treba da izađem na magistralu, pa moram izaći malo više da bih viđela ima li saobraćaja (majka me malu rodila), ali ne smijem izaći previše, da nas neko ne bi udario.
Naš smještaj se nalazio na 425 metara nadmorske visine do kojeg se dolazi u jedno dva i po kilometra. Poređenja radi, Cetinje se nalazi na oko 670 metara nadmorske visine koji se postižu s trideset kilometara vožnje.
Istraživanje me dalje vodi do nekih informacija vezano za nagibe na Madeiri. Obalski putevi su izuzetno udobni i zbog ljepote prirode prelijepi za vožnju. Uglavnom su to auto-putevi (via rápida) koji povezuju gradove tipa Funšal, Ribeira Brava, Ponta du Sol. Nagibi na ovakvim putevima kreću se 6-7%.
Čim se desi isključenje s auto na lokalne puteve, čeljade se može pripremiti na nagibe 15-25%. Internet kaže da postoje putevi i s 25-30% nagiba i ja mu vjerujem. Osim nagiba i mnoštva krivina, dodatni izazov vožnji predstavljaju uzane ulice i parkirane makine s obje strane puta.
I dalje mi nije jasno kako je Caminho do Piquinho, dvosmjerna cesta. Još ako iz nepoznatog razloga gugl mape navigiraju težu varijantu i to prvu noć… Dosta o džadama.
Drsko je imala godina koliko Madeira tunela. Šalile smo se kako razdaljinu između dva mjesta ne brojimo u kilometrima, nego u broju tunela. Još tri tunela do Funšala… Zašto pominjem tunele, tunel ka tunel, što je tu posebno? Kuće na vr’ tunela, livade, bašte, stoka… To smo mogle osmotriti i tokom vožnje žičarom. Saobraćajnice i naseljenost nijesu narušile prirodu. Gomila sklada.
🅿️
Pitanje parkinga mi izaziva glavobolju i po Podgorici. Blago tebi ako to nije slučaj s tobom. Na Madeiri smo imale miks plaćanja i parkiranja uz ulicu ili na besplatni parking. U nastavku za svaku lokaciju pišem preciznije informacije đe se najbolje parkirati.
Što se plaćenog parkinga tiče, karta se kupuje na automatima koji primaju kovanice i potrebno ju je istaći na vidno mjesto u automobilu, recimo uz volan. Nezgodno je što se mora unaprijed procijeniti koliko se planira zadržati i što se mora imati sitnine. Ruku na srce, niko te ne psuje do devetog koljena ako kreneš da rasitniš novac. Srećom smo samo nekoliko puta platile parking. Na svakom automatu piše od kad do kad se kupuju karte i kojim danima.
Nije dozvoljeno parkiranje s oznakom “M”, što označava “Moradores” (mjesto za rezidente), a treba voditi računa koji je broj mjesta rezervisan za taksi službe (piše na obližnjoj tabli) i, naravno, preskočiti mjesta za invalide, ona su obilježena na isti način kao i kod nas. Kazna za nepropisno parkiranje (bez karte, pogrešno mjesto) je 60€, kako mi objasniše u Ponta du Sol.
Bez ikakvog plana upu(s)tile smo se u ovu avanturu, znajući da ćemo je kreirati u hodu. U jedno smo bile sigurne, kad i đe idemo i da idemo na đir Pico Arieiro-Pico Ruivo (između dva najviša vrha na ostrvu). Internet pršti od Stairway to Heaven senzacije, nije se smjelo propustit. Ostalo smo smišljale u hodu, uz zrake jutarnjeg sunca kom se nije žurilo da izađe prije 8 ujutru. Evo kako se razvilo…
Dan 1 (12. septembar): Koliko daleko za jedno pivo?
Prvi dan protekao je u putu, u vožnji do Tirane, adaptiranju na odmor, zvijeranju na aerodromima i preznojavanju u vožnji do smještaja. Krenule smo u cik zore i preko sedam gora, planina i mora stigle do smještaja u deset uveče (po lokalnom vremenu). Glad je doputovala s nama. Pročitale smo da blizu smještaja postoji prodavnica. ALI…
Da probam malo pojasniti… Ne znam je li veći poduhvat poći do prodavnice pješke ili kolima. Svaki izlazak na Madeiru samo što ne zavapi za planinarskim štapovima (čak i onaj iz okeana). Tišinu okruženja narušavao je lavež komšijskih pasa i pokoje auto koje punim gasom prkosi nagibima. Za prodavnicu je bilo kasno i glad je morala čekat utoljenje śutradan. Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a umoran samo jednu — da slisti pivo.
Gugl je upozoravao da se lokalna kafančuga jedno sto metara i lipsavanje od šetnje iznad nas zatvara, ali žeđ je prevagala i pogurala nas. Tako ti mi popismo Coral pivo s Madeire, s tri-četiri lokalca, naslonjene na zid ka da smo s kakve skele sišle, jer ispred kafane ne bijaše mjesta, a po nevjerovatnoj cijeni od jedan euro.
Dan 2 (petak, 13. septembar): Adaptacija
Ponta du Sol osvanula je bez sunca. Optimistične (i dalje gladne), pošle smo put gradske plaže. U Sun Spot Cafe svratile smo na sendvič, kafu i kolač od banane.
Vjerovatno je banana najvažniji proizvod na svim ostrvima Atlantika. Klima i vulkansko tle čine da ovo voće raste kao ludo, da ne kažem iz vode. Kao što su kod nas kamioni s krtolom, tako su na Madeiri s bananama. Po marketima se iz cijene ne može zaključiti da maltene svaka kuća ima banane u svom dvorištu.
Izgled i ukus banane s Madeire razlikuje se od banana koje jedemo ovđe. Oni uzgajaju Madeirense ili bananinha (mala banana) sortu koja je manja i slađa i oku i stomaku. Nije se onda čuditi što se nalazi u svakom meniju, uključujuči i kombinaciju s ribom.
Nakon višesatnih unutrašnjih nelagoda izazvanih mojim nepropisnim parkiranjem i potencijalnom kaznom od šezdeset evropskih, rastopila sam se u kontrastu tamno sivih stijena i zelenilom prošaranim tek pokojim ružičastim cvijetom, na kamenitoj Praia da Ponta do Sol. Besplatne podaščane ležaljke i suncobran od trske pružili su potporu u opuštanju. Trebalo je da se sve slegne iz glave u dupe (da ‘prostiš), za razliku od većine ljudi đe je taj proces obratan.
I suncu je trebalo malo tog dana da se izbori za mjesto na horizontu i učini ovo mjesto sjajnim mjestom pod suncem. Pjevušila sam Sous le Soleil, no što. Bilo je lokalaca za koje se odmah dalo uočiti su prilično odomaćeni s terenom. Osim njih, Italijani, Španci, Britanci i Ameri su se čuli u okolišu. Od Francuza, samo onaj gorepomenuti i čestoproklinjani.
Restaurante Sol Poente nas je nakon kraće šetnje plažom okrijepio grilovanim bakalarom s raznim prilozima (riža, kukuruzni kroketi, preukusni pomfit i grilovano povrće). Probale smo Ponchu, tradicionalno piće s Madeire (neka vrsta punča, veli GPT) koji se pravi s Aguardente de cana (rakijom od šećerne trske koja se minorno osjeća), medom i nekim sokom. Mi smo probale Poncha Regional koja ide sa sokom od narandže i limuna i ne bih je preporučila. Ličilo mi je kao da je neko pomiješao golu hemiju od Bravo Sunny Orange i vina bijeloga iz tetra paka. Mnogo je bolja Poncha Maracuja, što kasnije na putovanju saznajemo. Služi se u manjim čašama i nije jaka kao što pričaju (valjda nijesu probali naše rakije, što li).
Kad smo kod marakuje, za dezert smo uzele panakotu s njom. Uz bananu, i nje ima svuda po ostrvu i u menijima restorana, bilo kao piće, džem, sastojak dezerta ili sos koji se uz bananu služi s ribom. Ima više sorti, ali nijesam se toliko udubila. Znam samo da mi se dopada sve od navedenog.
Od dana nam je ostalo toliko da odemo do marketa u Funšal i kupimo nešto osnovnih namirnica za doručak i spremimo se za subotu. Iako najavljen kao hipermarket, nije bilo neke ponude. Razočarao me je izbor voća i povrća koji je djelovao plastično, za razliku od onog koje su oči prethodno skenirale usput. Što se cijena tiče, ništa nije odskakalo u odnosu na Crnu Goru, koliko pamtim.
Dan 3 (14. septembar): Neka ljubi se sjever i jug
Kao da je śever svuda osuđen na izvojevanu pobjedu oblaka nad suncem, što ne umanjuje impresivnost pejzaža, on je takav baš zbog njih. Izdvojila bih ovo kao najljepši dio ostrva (iako i dalje savjetujem pozicioniranje u Ponta du Sol).
Taman što smo krenule prema Sejšalu (Seixal), subotnjem odredištu, upalila se neka lampica. Srećom sitnica oko pritiska u gumama koju nam je pomogao da razriješimo ljubazni čikica.
Načelno se u meni vodi(la) bitka oko procjene da li su ljudi istinski ljubazni ili imaju neku zadnju namjeru zbog koje ću se zeznuti. Ima mješavine obje primjese, ali prevladava srdačnost, sudeći po Nuno iz rent-a-car, Albertini, pomenutom neznanom junaku, konobaru iz Sejšala i još kojim lijepim primjerom. Crv sumnje uskače zbog ljudi poput Alvara, taksiste koji nas je saletio na parkingu u Ponta du Sol i koji je ostavio broj da ga zovemo ako budemo htjele vožnju; recimo ako želimo da pijemo i da ne vozimo auto, a možemo i zajedno popiti piće. Ovo me podsjeti na određene reakcije muške populacije na ostrvu koji kao da ženu prvi put vide, nerijetko među njima i starih panjata. Bilo je i onih koji su osvijetlili obraz populaciji, doći ćemo do toga.
Jedno četrdeset minuta relaksirane vožnje preko Sao Vicente, dolazimo poviše Sejšal plaže. Kako je lijepo, kako je slatko ili samo uzdah mogao se čuti svakih minut i po iza volana. Divile smo se krajoliku bogatim najzelenijom nijansom izrazito bujne vegetacije, obiljem vodopada, crnim pijeskom i, naravno, klifovima.
🅿️arking može uz put u bilo kojoj ulici iznad plaže. Ispratiti đe se i ostali parkiraju i pratiti putokaz do plaže. Opcija je i zvanični parking opcija 1/opcija 2, to smo tek kasnije uočile. Sve opcije su okej.
Okeanom natopljen dužinom i širinom plaže crni pijesak i jak vjetar razbili su želju da se okupamo s ove strane okeana. Uživale smo, umjesto toga, u pogledu na surfere, kafu, čizkejk od marakuje i gostoprimstvo konobara u Lounge Bar Clube Naval do Seixal koji mi je djelovao istinski srećan u tome što radi. Sreća je djelovala tako čisto, jednostavno, prisutno i sveprožimajuće, a u isti mah, tako rijetko. Raznježilo je to zapažanje.
Vjetar nas je oduvao nazad prema jugu, omogućivši nam još jednom da osjetimo puls vibrantne Majke Prirode. Na ovom potezu se ne smije propustiti zaustavljanje na Miradouro do Véu da Noiva (Nevjestin veo). S ovog vidikovca najbolje se mogu osmotriti reljef i sve nijanse i silina okeana.
Ako nailaziš na silne TikTok videe poput ovog ili Instagram rilsove na temu Madeire, vjerovatno ti ne može umaći spektakularan izlaz iz THE tunela. Iz komentara smo zaključile da se on (Túnel de João Delgado) nalazi između Sejšala i Sao Visente. Tunel je uzrok mnogobrojnog ponavljanja Sve je laž, sve je prevara…
Ako je vjerovati društvenim mrežama, mi to iskustvo nijesmo doživjele. Realni doživljaj nalaže da se vidik koji se otvara po izlasku iz tunela nalazi mnogo dalje od onoga što se na snimku vidi. Uz oblačan dan, taj prizor djeluje još drugačije. Pretpostavke su da ili je neki bliži tunel posrijedi, ili su ljudi bili dovoljno spremni na stabilizator, zumiranje i sunčan dan.
Dubljom analizom (street view na Google Maps) zaključujem da se pogled pruža ipak po izlazu iz tunela kod Água d’Alto. Prilično sam sigurna da nas mapa nije navodila ovuda, pa evo prilike da neko ispravi grešku. Društvene mreže jesu jedna velika laž i prevara, ali izgleda ovog puta prevara je naša krivica.
Da se razumijemo, ne umanjuje se nipošto impresivnost i značaj doživljaja.
Odvozale smo se do Ribeira Brave na ručak i leškarenje na plažu. Ne kažem zbog pištaljke ažurnih čuvara plaže koji su naglo prekinuli naš ulazak u okean, ali ovo mjesto se slobodno može preskočiti, makar u odabiru plaže.
🅿️ Dobro dođe parking u blizini koji je, kako objasni neki ljubazni čovjek, besplatan subotom. Não, é sábado. Vjerovatno i neđeljom. Mislim na parking uz ulicu, ne garaže bliže plaži koje se plaćaju.
Okrijepljene i u pratnji oblaka koje smo dovele sa sobom, produžile smo za Funšal i to, ni manje ni više nego tržni centar (ima svoj parking, za razliku od onog marketa u Funšalu đe smo duže tražile parking nego radile nabavku). Izuzetno netipično, svakako praktično od nas. Dinamika dana četiri diktirala je donekle raniji povratak i pripremu za vrhove Madeire.
Dan 4 (15. septembar): Priznajem prepreke i par svađa sa stražarima
Neđe iz podsvijesti, a dalje preko usana prelili su se stihovi iz pjesme DST – Novi dan.
I dok dan budi se
Prve ptice pjevaju, ja odlazim
Otvaram oči, budim se
Sunce ovo kao da ne izlazi
Sva poletna zbog DST-a i predstojećeg planinarenja, časkom sam se spremila i u dobrom raspoloženju odvozila do Pico do Arieiro (Vrh Arieiro). Tu pada posljednje preznojavanje po pitanju vožnje. Valjda me je gonila nelagoda usljed potencijalnog prokuvavanja auta zbog vožnje prvom brzinom, jer je na pojedinim dionicama druga bila misaona imenica.
Kako je i ovo popularna atrakcija i jedna od najljepših šetnji na svijetu, kako kažu komentari, međ’ mnogobrojnim informacijama našla se i ta da se parking u blizini ovog vrha brzo popuni. Ispratile smo jedno tri kilometra niže zaustavljanje i kolonu parkiranih automobila. Tu i mali Mujo, pa ostavismo izmučenog Francuza da počine dok mi galimo.
Vođene iskustvima na crnogorskim planinama, pošle smo pod punom opremom, sa sve velikim rancem, litrima vode, sendvičima, čokoladicama, tri majice kratkih rukava. Da ne pominjen pregršt stvari za plažu koje smo ostavile u gepeku.
Što se tiče parkinga, postoje dva dostupna uz sami vrh — gornji, koji se plaća i zaista brzo popuni i donji za koji isto kažu da nema mjesta. U našem slučaju nijesu bili u pravu, bilo je pregršt mjesta. Računaj da smo stigle oko 9 ujutru.
🅿️Kačim mjesto za stacioniranje — Estacionamento do Pico do Areeiro. Čak i autobusi iz Funšala voze do ove tačke.
Koliko je bilo bespotrebno parkirati se koji kilometar niže, toliko je bilo dobro, jer smo nakon jedva dva kilometra, tek zagrijane za šetnju poljubile vrata. Ovako smo produžile šetnju za koji kilometar. Na Madeiri su, kako tada saznajemo, bili požari zbog čega je dio staze zatvoren. Imala sam osjećaj da smo jedino nas dvije negodovale, da su svi ostali bili upoznati s činjenicom i pomireni s njom. Vodič jedne omanje grupe ljubazno je objasnio da će se ostatak staze otvoriti ili za dva-tri mjeseca, ili tek na proljeće sljedeće godine.
Kad sam se malo smirila, skontala sam da sam srećna što sam viđela i ovoliko i da mi je famozni Stairway to Heaven ispred nosa. Objektivno, mislim da u pogledu upoznavanja ove pješačke ture nijesam propustila mnogo, da se isti pejzaž koji ostavlja bez daha, što zbog stepenica, što zbog ljepote, smjenjuje sve do Pico Ruivo. Pogled na vrhove iznad oblaka uz sunce koje prigrije i vjetar koji rashladi začinila je i hrana koju smo ponijele, a i vijorila se i 🇲🇪 zastava.
Potpuno drugačije iskustvo nego na našim planinama. Moram priznati da, iako je priroda nesporno dražesna, naše planine su zakon! Ne volim srijetanje velikog broja ljudi u planini, a činjenica da se penjem i spuštam stepenicama navela me je na klasifikovanje ovog iskustva neđe između šetnje i planinarenja. Lijepo je viđeti da vode računa o stazi, da redovno održavanje daje komfor turistima, ali falio mi je veći izazov.
Savjet: Prije kretanja na turu, provjeriti komentare s AllTrails aplikacije/veb stranice, jedino je ona dala najsvježije informacije o zatvaranju, jer je gugl bio bez pomoći.
Za tehničke specifikacije posjetiti AllTrails ili Wikiloc.
Presrećna sam kad poslije planine idem direkt na plažu. Nakon kratke pauze poslije šetnje i kojeg kupljenog suvenira, spustile smo se mnogo ljepšim putem do Praia Formosa. Preporučila bih da se ide ovim putem i do vrha (tamno plava) od Ponta du Sol. Nama je mapa ponudila svijetlo-plavu opciju kao bržu i čini mi se da se može viđeti da je ona teža. Brže nije uvijek i bolje.
Na ovoj plaži smo se do kraja opustile, naizmjenično uz oblake i sunce, pijesak i okean, kako to ostvu i priliči.
Dolazimo do momenta đe je dio muške populacije osvijetlio obraz istoj. Taman što sam se prenula iz nekih maštanja kojima se nijesam bavila od trećeg razreda osnovne škole, primijetih grupu momaka kako idu jedan iza drugog noseći bocu vina, fudbalsku loptu, opremu za plažu i posljednji nosi veo. Kapiram da je u pitanju momačko veče (dan?). Bili su presimpatični, zauzeli jedan dio plaže i dobačali se loptom izvodeći kojekakve kerefeke, žongliranje, lobiranje i ostale fudbalske žargone, sa začinom jednog u sredini kom je zadatak da preotme loptu i ubaci toga kome je preotme u sredinu. Veselost, razdraganost i pristojnost tih momaka bila je očita svima na plaži i vjerujem da smo ih ispratili u razonodi vesela izraza lica.
Kako nam je pomenuti tržni centar bio u blizini, a mi gladne i nezainteresovane za ponudu pored plaže, produžile smo pravac na jedan Taco Bell 5 combo. Na putu do kuće, uz procjenu da ima dovoljno baterije na mobilnom za navigaciju, opustile smo se uz hitove domaće rep muzike. Pozdrav za Rendoma, Who See & Perper.
Dan 5 (16. septembar): Levadama i Santanama
Ne mogu da se ne pomenu levade kad se pomene Madeira. Što su levade? Ako pitaš bilo koga sa Cetinja, reći će ti da je to kuneta, to jest, da su to kunete. Većina ljudi koje poznajem blijedo me gleda kad kažem kuneta. Evo malo etimologije. Izvori se mogu naći u francuskom cunette (moguće takođe lacunette, kako kažu izvori), u italijanskom cunetta (vjerovatno je ova verzija završila na Cetinje i može biti da je rasprostranjena Bokom) koja potiče od lacunetta, umanjenica od lacuna (jarak, laguna, praznina) i dalje se nalazi trag u latinskom lacūna (rupa, jama, šupljina, pukotina, otvor, praznina), te dalje lacus (jezero). Ukratko, nama su to kanali koji služe za protok, odvod vode koja se javi prilikom velikih kiša.
Pošto smo se poigrali etimologije, mogu napraviti osvrt na funkciju i istoriju. Nailazila sam da su se levade (portugalski glagol levar: “nositi” ili “voditi”) krenule izgrađivati u 16. vijeku, nakon što su Portugalci kolonizovali Madeiru. Izgrađene su za potrebe navodnjavanja polja šećerne trske koja je u tom periodu bila glavni izvor prihoda na ostrvu. Levade su, dakle, kanali koji prate prirodni tok vode s viših planinskih predjela i spuštaju vodu ka nižim predjelima. Ovo je čitav sistem od stotine kilometara duž cijelog ostrva.
Danas su na ostvu popularne šetnje uz levade, kako uz njih bude velelepna priroda. Kako smo se mi uputile prema Santani, naš izbor je bila Levada do Rei. Ona prolazi kroz Laurisilva šume (primorske šume lovora), koja je pod zaštitom UNESCO-a. Potrebno je nekih deset kilometara i tri sata da se završi šetnja. Idealno je ponijeti neke stare patike i spremiti se da ih blato urniše. Ako nosiš bijele kao mi što smo, onda spremi maramice za čišćenje patika i ribaću četku kad dođeš doma. Ovđe smo srijetale naroda, bilo je povremeno nezgodno mimoilaženje zbog uzanosti staze, ali snalazili smo se. U jednom trenutku prevlada šum prirode i valja mu se prepustiti.
Razmišljale smo o Levada das 25 Fontes, još jednoj šetnji koja je možda i najpopularnija, ali zbog sličnosti terena ipak preskočismo. Nema greške koja god da se odabere, ali zbog spektakularnosti vodopada, idući put bih birala Levada das 25 Fontes. Često se pominju i Levada do Caldeirão Verde i Levada do Norte.
Napomena: Ove šetnje se zbog karakteristika terena (uzanost, visina, vazdušni pritisak, vlaga, gusta šuma, tuneli) ne preporučuju onima koji imaju problema s vrtoglavicom ili strah od visine. Postoji niz savjeta kako se nositi s tim, pa naći na internetu.
Šetnja nam je otvorila apetit čije smo zadovoljenje našle u O Terraço restaurante & bar. Prvo smo popile espreso da dignemo pritisak (šetnja levadom oborila je isti). Poručile smo bakalar u sosu od marakuje s bananom i povrćem sa strane, probale bolo do caco, tradicionalni hleb s Madeire koji se peče na vulkanskom kamenu koji se zove caco. Bolo znači pogača ili kolač. Servira se topao uz namaz maslaca i bijelog luka. Obavezno probati. Popile smo po čašu vina i pojele parče neke torte (bolje rečeno patišpanja) s narandžom.
Dok smo čekale ručak, skontale smo da kasnimo u muzej Casas Típicas da Santana koji radi do 17h. Uspjele smo u gradskom jezgru obići nekolike tradicionalne kuće u čiju unutrašnjost zavirismo zahvaljujući tome što se u njima prodaju suveniri, slatkiši i specijaliteti. Santana se mora posjetiti, mada ne iziskuje preveliko zadržavanje. Ove kuće sa slamenim, strmim krovom, bijelih zidova i živopisnih vrata (često crvena boja) i okvira (plava, zelena) koje su nekad služile kao stambeni i poljoprivredni objekti, danas su turistička atrakcija i čest motiv na suvenirima.
🅿️ Da ne zaboravim, u Santani smo parkirale auto ovđe. Besplatan je parking i često popunjen. Čekale smo nekih pet-šest minuta i imale sreću da nam se oslobodi mjesto. Često se parkiraju uz ulicu, ali kako sam snimila policiju, nijesam se htjela igrati.
🅿️ Levada do Rei — ima dovoljno parkinga na početnoj lokaciji.
Istočnom i južnom obalom uhvatile smo krug do smještaja i bile spremne da zaključimo dan, uz kratko zaustavljanje u knjižari đe sam kupila Rilkeova Pisma mladom pjesniku.
Dan 6 (17. septembar): Prainha, gušteri i suncobran od 3€
Plaže su davale odličnu dinamiku. Naši odmori su aktivniji od ovoga, a plaže su nam dale priliku da zaista usporimo tempo. Poslije doručka i pomalo nesigurnosti đe sljedeće da odemo, odlučile smo se za Prainja du Kanisal (Prainha do Caniçal) na istočnoj obali.
Vozile smo nekih 45 minuta do tamo i usput više pažnje obratile na Pusta ostrva (Ilhas Desertas). Dobro je kad imaš svoje pusto ostrvo, premda se na ova dolazi isključivo uz dozvolu koju dobiju zvanične organizacije i turističke agencije s Madeire. Ostrva su nenastanjiva, ako izuzmemo endemske vrste koje tamo preživljavaju, vjerovatno zahvaljujući činjenici da nas tamo nema.
🅿️Uz spektakularne klifove nalazi se besplatan parking i potom se stepenicama spušta do plaže.
Plaža je omanja uz jedan jedini restoran, ako se može nazvati restoranom. Manje-više svuda imaju promotivne plastične stolice i stolove i promotivne suncobrane. Čini se da se kod nas mnogo više ulaže u enterijer, jer jedva da smo našle neko “finije” mjesto na ostrvu. Izuzetno skromno opremljeno. No, dovoljno da se popije ponča od marakuje i iznajmi suncobran za čitava 3€ koji je uz prvi jači vjetar odletio. Priskočio je čovjek pored nas u pomoć. Mislila sam da ga je zacementirao, da ga nećemo moći poslije iščupati. Ipak, brzo smo ga sklopile, jer je onaj priorodni, oblak, odradio svoje.
U neka doba smo uzele porciju liganja, prženu krtolu i salatu čiji je sadržaj razočarao. Pivo je izbalansiralo ugođaj i pogled na par u nirvani za stolom pored nas. Momak je spokojno i precizno oslikavao pejzaž akvarelom, dok se cura udubila u knjigu. Naš predah remetili su povremeno gušteri kojih na Madeiri ima vjerovatno više nego što ima tunela. Vide se svuda, ali na ovoj plaži ih je bilo ponajviše. Prijateljski su nastrojeni i donekle strašljivi pri pokretu našeg tijela. Konobar nam je rekao da ih možemo rastjerati s komadićem hleba. Zapravo je neprijatan samo momenat đe krenu da gmižu uz nogu, nijesmo navikle.
Na ovoj ušuškanoj i šarmantnoj plaži upile smo mnoštvo okeanske radosti. Sati su se talasali uz radeći ništa, eventualno čitajući knjigu. Tu sam završila Bernhardov Beton.
U povratku za Ponta du Sol, ispratile smo zalazak sunca s vidikovca Cristo Rei. Predlažem da se svrati, pruža se pogled i na istočnu i južnu obalu. Odatle smo snimile Praia do Garajau koju ostavljamo za sljedeći dan.
🅿️ Cristo Rei se nalazi uz sam vidikovac, ima dovoljno mjesta i besplatan je.
Dan 7 (18. septembar): Mora malo da se Funšal
Koliko me sjećanje služi, sedmog dana nam je bilo najteže donijeti odluku kako da iskoristimo preostalo vrijeme. Bilo je više aktivnosti koje smo htjele da odradimo, ali ne i da nas raspored izmori. Spontanost je gospodarila sve vrijeme, pa smo prelomile da odemo na plažu Garažau i kasnije vidimo što i kako dalje.
Dva su načina dolaska do plaže. Prva opcija je da se auto ostavi na parkingu kod Kristo Rei i da se uzme žičara tik do plaže. Nijesam sigurna za cijenu, jer smo odabrale drugu opciju, da se kolima spustimo koliko je to moguće uz put desno prije skretnice za Kristo Rei.
🅿️ Pratiti ovu lokaciju, iako se ne može skroz spustiti do nje. Postoji kapija na sred puta koju otključavaju samo oni koji posjeduju ključ. Većina ljudi parkira neđe uz ovaj put, pa pratiti kolonu. Bilo je veselo ispeti se nazad do kola.
Nijesmo se predugo zadržale na plaži. Okupale jednom-dva put i prezalogajile nešto u Bar Restaurante O Mero. Nijesmo bile preoduševljene izborom, a ni vriskom nekog đeteta koje smo nazvale Krištinjao Ronaldo. Atmosfera je samim tim izdiktirala ostatak dana.
Kad smo bile na Tenerife, Santa Kruz de Tenerife (glavni grad), jedva nas je vidio, nešto malo posljednji dan. Obično mi ti glavni gradovi budu neinspirativni, preferiram manja mjesta i divljinu prirode. Kako je Funšal (subjektivno) pola ostrva i svi putevi vode tuda, nije bilo dana da kroz njega ne prođemo ili svratimo.
Nađosmo se mi opet u Funšal, tek sedmog dana uz samu rivu, kako su prethodnih samo brda bila u opticaju. Nijesam primijetila opciju da se parkiram bilo đe uz ulicu, tako da smo se zaklale za 8€ parkinga od nekoliko sati.
🅿️ Almirante Reis Car Park uz žičaru bilo je odmorište za Francuza.
Nijesmo bile sigurne da li stižemo, ali rizikovale smo penjanje žičarom (Teleferik) do mjesta Monte, potom do stanice za vožnju, u slobodnom prevodu, karićima. Vožnja žičarom je lijepa. Penje se na nekih 500 metara nadmorske visine s panoramom na Funšal, na okolna brda, botaničke bašte. Tu smo primijetile prirodu izviše mnogobrojnih tunela koji presijecaju brdovit teren. Karta u jednom smjeru je bila 12.5€ po osobi.
U ili na Monteu se nalazi Carreiros do Monte. Vožnja ovim “toboganima” je počela u ranom 19. vijeku kad su se koristili kao prevozno sredstvo između sela Monte i Funšala. U pitanju su sanke od pruća, s okvirom od drveta čije trake, letvice (vjerovatno prekrivene drvetom i još nečim) kližu po asfaltu. Za potrebe turističke atrakcije sada njima upravljaju dva “vozača” u tradicionalnoj uniformi sačinjenoj od bijelih pantalona, košulja i slamenih šešira. Ovi šeširi su često motiv na suvenirima. Na zadnjem dijelu sanki u gumenim cipelama i pomoću užadi oni kontrolišu kretanje karića čineći vožnju bezbjednom. Mogu se dostići brzine i 30-40 km/h.
Atrakcija koju definitivno treba odraditi! Zabavila sam se kao malo dijete. Treba voditi računa da rade do 18h, a mi smo oko 17h bile na poziciji. Napominju da se biletarnica usljed vremenskih uslova ili popunjenosti kapaciteta može zatvoriti ranije. Tradicionalna vožnja od 2km za dvije osobe košta 35€. Ostale informacije se mogu naći na njihovoj veb stranici koja je prethodno linkovana.
Jedino mi se nije dopalo što ulica nije zatvorena za saboraćaj, pa upadne i koje auto. Zamislila sam najstrašniju klizačinu po kiši, jer asfalt se sjaji koliko je uglačan za “sankanje”. Od savjeta bih još izdvojila i taj da se ne morate snimati, na nekoliko pozicija se nalaze fotografi koji poslije nude fotografiju kao suvenir, čija je cijena 10€. Apsolutno nepotrebno isto to rade i u žičari, pri čemu jedino što se vidi smo mi u unutrašnjosti kabine u stanici, pa smo zahvalile na tome i preskočile.
Od tačke đe se završava tura karićima, spustile smo se pješke do Starog grada (Zona Velha), uz nekih 20 minuta šetnje. Taksisti su nas u Ulici slobode (Estrada da Liberdade) salećeli da ponude vožnju, što smo preskočile.
Stari grad i nije nešto posebno. Ulica(Rua de Santa Maria)-dvije prepune kafića i restorana čiji napadni recepcioneri smaraju da se svrati. Ne daj bože da pokažeš interesovanje i staneš da pogledaš meni. Možda nekom ne smeta, ali ja ne volim nikako ovakav pristup, iako razumijem da je nekom to posao.
Ono što je slatko u ovom srcu Funšala jesu oslikana vrata koja daju živost mjestu. U nekom od kafića napravile smo predah i probale Brisa Maracuja, gazirano bezalkoholno piće koje se proizvodi na Madeiri. Nudi se s više ukusa, naš je očito bio marakuja. Na pomenutim promotivnim stolicama često i piše “Brisa Maracuja”. Dopada mi se što “guraju” lokalne proizvode. Može se naći svuda i lijepo osvježava. Uz nju su poslužili i kikiriki. Primijetili smo da često nude neke grickalice.
Htjele smo prošetati rivom još prvi dan kad smo došle, pa smo nakon kafane odradile i taj đir. Viđelo se da je Funšal… Grad. Nemam ništa protiv, ali definitivno ne svaki dan. Za mene su više ruralna okruženja; stvar preference. Da noćni život postoji sjetile smo se kad smo primijetile barove koji se otvaraju kasno i rade do zore. Možda bi bilo i to zanimljivo iskusiti, ali s dnevnom dinamikom od 12+ sati van kuće, u povratku doma bile samo za čašu vina iz marketa i pravac krevet.
Htjele smo i neku večeru da se lijepo počastimo, pa smo u Starom gradu završile na terasi Cidade Velha restorana, gotovo jedinog mjesta đe nas nijesu salećeli odmah. Nijesu smarali ni tamo đe su sva mjesta bila popunjena. Ovo mjesto ima lijep pogled na okean i jedino je fensi mjesto koje smo viđele u poređenju s ostalim. Definitivno ni primać fenseraju kakav se kod nas može ponuditi. Večerale smo sjeckani bakalar (serviran u nekom pireu s lukom) uz bolo do caco, domaće crno vino i instrumental na gitari.
Gastronomskim užitkom zaokružile smo i ovaj dan, produžile do smještaja i pripremile što je trebalo za odjavu śutradan.
Dan 8 (19. septembar): Krištinjao Ronaldo i put onija baba
Popakovale smo se neđe do 10 ura i produžile za Funšal koji nam je otprilike na pola puta između smještaja i aerodroma i to pravac CR7 Museum. Voljeli ga ili ne, vjerujem da vrijedi posjetiti. Ako ništa, impresivno je viđeti omaž nečijoj karijeri iza koje stoje čelična disciplina, posvećenost i ljubav. Lično nijesam njegov fan, ali uživala sam u uvidu u njegov život i osvrtu na vanserijsku karijeru. Dopada mi se i njegov odnos prema rodnom kraju, inspiracija za mlađe naraštaje da srastu s fudbalskom loptom onako kako je on. S razlogom je jedan od najboljih sportista svih vremena i ovaj muzej svjedoči njegovom uspjehu. Ulaznica je 5€ i može se kupiti koji CR7 suvenir, uz to je parking tik ispod muzeja, premda ne povoljan.
U šetnji prema Starom gradu tražile smo neko mjesto za užinu. Nije nam se dopao previše izbor u nekoliko kafea i restorana usput; a ni cijene. Pokleknule smo na kraju i svratile u Almirante, na početku ulice Santa Maria. Preskoči. Idi neđe drugo. Obični tost je 6€. Častili su nas Madeira Wine i moram reći da je svaki vinjak ukusniji od toga. Nezadovoljstvo nas je nagnalo da kafu probamo neđe drugo. Slatko mjesto Banana’s pub bilo je dobar izbor za espreso (ešpreso vele Portugalci) i liker od marakuje. Šteta nijesu imali neki dezert.
Tako mi put pod noge preuzesmo Francuza i odvozasmo do Madeira Botanical Garden da provedemo sat do polaska prema aerodromu. Cijena nam nije odgovarala, tako da smo čilirale kod Kristo Rei uz ponču i dezert. Da smo mogle provesti dva-tri sata, pa i ajde. Ljubitelj sam botaničkih bašti, posjećujem kad god mogu. No, čini se da je ovo ostrvo jedna velika botanička bašta.
Na litici poptuno pomiješanjih osjećanja zastale smo da osmotrimo podnevno sunce visoko na horizontu i upijemo sve nijanse Madeire, kažemo doviđenja Atlantiku, jer viđećemo se sigurno opet. Pučina plava spava… Upitala sam se zašto sreća uvijek proviruje iz pravca Juga, što je to zaista bilo s Atlantidom i koje tajne okean, kao i život skriva, koja je to sila koja nas pokreće. Upila sam, koliko je to bilo moguće svim čulima ono što ostrvo nudi. Nudi samo ono čega u tebi ima.
Let do Rima iznenađujuće brzo prođe. Završila sam i Bulgakovo Pseće srce. Pisala sam, razmišljala sam o smrti, pitala sebe što bih dugačije ako umrem u tom trenutku, ili ne umrem i dođem doma. Nijesu me uznemirile takve misli. Na nebu je bio pun Mjesec, a ispod nas svjetla dalekih gradova s milionima duša koje se pitaju to isto…
Zašto Madeira i za koga ne?
Zato što je bilo strpljenja da ovo sve pročitaš. Priroda. Atlantik. Ostrvo. Spokoj. To su moje ključne riječi i asocijacije na ovaj putopis.
Priroda. U nastavku će se naći nekoliko fotografija koje sam namjerno ostavila za kraj, kako bih sve vrijeme mašti puštila na volju, a koje će opisati ono što sama ne umijem. Nego, ni fotografija ne dočarava ono što se vidi onim čim se gleda, a gleda se svim bićem.
Atlantik. Prvi susret s okeanom kom se stalno vraćam. Oduševljavaju me njegova silina i enigma. Čitav jedan svijet je tu.
Ostrvo. Treću godinu zaredom idem na neko ostrvo. To je moj način ljetovanja. Za mene nijesu rizorti, hoteli i bazeni. Ne duže od tri-četiri dana. Ostrva, naročito vulkanska su mi fascinacija. S njima sam u sinhronicitetu. Čitavu fascinaciju pokušala sam da opišem ovđe. Ostrvo je već izabrano za septembar sljedeće godine. Piši u komentarima koje je i ako pogodiš, šaljem razglednicu.
Spokoj. Svoja sam na svome između planina i mora. Ostrva koja sam do sad posjetila prate tu dinamiku. Sva čula se probude i sve se u meni uskomeša prije nego se uspokoji. Uređeni haos.
Za koga ne? Ako si od onih koji žele Maldive ili štogod egzotično za male pare, preskoči ovu vrstu putovanja. Madeira je za one kojima nije teško da prošetaju 15-20 minuta do plaže, ma kako ona bila (ne)udobna. Ako ćeš da grinjaš zbog kamenja, vjetra, pijeska, plastičnih stolica, ležernosti konobara, četiri sata leta od Rima, vremena koje se stalno mijenja i hladnjikavog okeana, nemoj ići. Ukratko, ako ti ponte po Boki smetaju ili se uglavnom parkiraš tik uz kafanu, samo što ne uđeš u šank farovima, ako staješ na sva četiri, jer te mrzi da prošetaš pedeset metara, preskoči. Može se vjerovatno Madeira iskustiti i nešto drugačije, vjerovatno malo udobnije iz nekog hotela, bazena, uz koktel i tri obroka, malu šetnju i tržni centar; ne fali ništa navedenom, ali se propušta suština, ako mene pitaš.
Osnovne informacije kojim sam se bavila nakon putovanja
Ova je sekcija mogla ići i na samom početku, ali nije dio autentičnog iskustva.
Naslov ovog putopisa nosi nadimak koji je Madeiri dat zbog njene klime. Umjerena i prijatna klima tokom čitave godine, 16-25°C (min zima-max ljeto) omogućava turistima užitak tokom čitave godine. Postoje prirodni bazeni, termalne vode i okeanske plaže kao opcije za kupanje.
Površina ostrva je oko 740 km², a na njemu živi oko 250.000 stanovnika. Nalazi se na oko 1000km od Lisabona jugozapadno i na oko 700km od Maroka.
Dva portugalska moreplovca, Žoao Gonsalveš Zarco (João Gonçalves Zarco) i Tristau Vazo Tejšejra (Tristão Vazo Teixeiro) u 15. vijeku, 1419. godine otkrivaju Madeiru. Godinu dana ranije pronašli su ostrvo Porto Santo.
Od dvadesetog vijeka, Madeira je autonomna pokrajina, što smo mogle primijetiti i po njihovoj zastavi, a i pretpostavci da se identitet čuva. Sigurno da ni hiljadu kilometara udaljenosti ne doprinosi da se drastično poistovjećuju s Portugalcima. Prilično sam sigurna da tu ima začkoljica u odnosu. Doduše, Portugalci su česti “turisti” na ostrvu.
Nekoliko zanimljivosti
💡Madeira na portugalskom znači drvo.
💡Vina im traju vjekovima, čuvaju takva vina i poznati su po njima.
💡Dom je najvišoj litici u Evropi, Cabo Girão, koja se uzdiže na oko 580 metara iznad nivoa mora.
💡Festa do Flor, festival cvijeća održava se svakog proljeća. Ulice se prekrivaju raznim cvjetnim aranžmanima, a centralni događaj je u Funšalu, uz “Zid nade” đe đeca polažu cvijeće kao simbol mira i nade za svijet.
Svi napori da ne stavim bljuc citat poslije ovoliko pisanije su popustili. Umjesto citata ubaciću slobodan prevod. Kaže Putovanja te prvo ostave bez riječi, a onda te pretvore u pripovijedača.
Sve ono što nijesam riječima dočarala, a stvarni je doživljaj teško i fotografijom prenijeti, sljedi u nastavku. Fotografije nijesu samo moje, već i moje saputnice, na čemu joj ovim putem zahvaljujem. Malo sam ih obradila, kako je obrada fotografije nešto oko čega inače budem lijena, a ovog puta sam bila inspirisana, iako ih je teže bilo probrat nego napisat sve ovo.
Moguće da sam nešto preskočila, tako da stojim na raspolaganju za sva pitanja.
Um bom dia!
Anima Mundi 
Leave a comment