Nakon što sam dobro pretresla što će mi i neće falit iz Amerike, a pisala sam o tome ovđe, vrijeme je da se osvrnem na osjećaje prema 🇲🇪 s pređenih 10.000km.
Interesantan fenomen zapažam prilikom dužih putovanja, a to je disocijacija ličnosti u izvjesnoj mjeri. Inače me tema disocijativnog poremećaja identiteta kopka, ali o njoj u nekoj drugoj formi (možda romana nekad), putopisi nijesu štivo za otvaranje mozga. Pominjem ovo kao prije puta javljenu bojazan da će me zadesiti neka stanja koja su me prožimala, da ne kažem progonila, prilikom boravka u Parizu, u kojima mi se život kod kuće činio kao dalek, maglovit, tuđ i snen. U Americi je bila prisutna drugačija forma ovih opažaja, djelimično zbog provedenog vremena sa sestrom, dakle nije sve bilo novo.
S ove distance, čini mi se da sam prije sigurno pola godine, ako ne i više, boravila u Americi. Dok sam bila tamo, poslije neđelju dana imala sam osjećaj da živim mjesecima u Čikagu. Možda je vrijeme iluzija u koju vjeruju kontrol-frikovi. Čačkam temu vremenskog pogubitisa ovđe, koga zanima.
Konstantne komparacije bile su prisutne, valjda mu one dođu neki etalon zadovoljstva, način usvajanja znanja. Zaključila bih da je brojnost opažaja kad je Amerika u pitanju umnogome veća u odnosu na stvari na koje se osvrćem u putopisima.
Krećem redom s nedostajalicama:
Bližnji
Mislim da je suvišno osvrtat se na ovo. Logično da nam fale prijatelji, porodica, generalno dragi ljudi, đe god da odemo. Fali nam osjećaj poznatog, udobnog, lijepog, toplog, sigurnog. Falilo mi je sotonče moje za koje znam da je bilo dobro zbrinuto. Mislim da sam se htjela zaplakati kad se češala glavom o telefon tokom video poziva. S bližnjima sam bila na vezi sve vrijeme, koliko je to vremenska zona dozvoljavala. Divim se svima koji kreću život neđe drugo. I to je tema za hiljadu zašto, hiljadu zato.
Rutina
Pomenula sam prethodno kako u teretanama nude neke dobre opcije. I pored toga, jedva sam čekala da se vratim svojoj. Prijalo mi je da promijenim rutinu, a u isti mah jedva sam čekala da joj se vratim. Poput plime i oseke mog postojanja, rutina oscilira između prisustva i želje da je razbijem, trupački uletim, đonom, raspršim je na hiljade sitnih komada u kojima se ogleda ljudska prolaznost.
Planine
Premalo cijenim mogućnost da vikendom za dvije ure odvozim do ispod nekog planinskog vrha. Entuzijastično sam odradila nabavku sportske opreme, s akcentom za planinu i jedva čekala da je isprobam u našoj netaknutoj prirodi. Falili su mi moji van dometa vikendi. Falila su crnogorska sela, a bogami i more i jezera. Donekle je Mičigen utolio želju. Amerika ima štošta, ali, uistinu, nema Lovćen.
Majonez
Moram ubaciti neku banalnost prije nego se dalje raznježim, što uvijek uradim kad govorim o Lovćenu. Imaju majonez u Americi, naravno, iako kao prilog svuda podmeću kečap i senf. O ukusu ne raspravljam. Šalu na stranu, rijetko ga jedem i kod kuće, uz toliko puta pomenute treninge, vodim računa i o ishrani, osim kad se odam guilty pleasures. Mogu podvesti da mi je falilo nabavke domaće hrane, odlaska na pijacu i ukusa… Hrane. Moram priznati da sam bila spremna i na gore kad je hrana u Americi u pitanju, valjda je zato nijesam podvela pod spisak stvari koje mi neće falit iz Amerike, iako suštinski neće.
Voljela bih da mogu produžiti ovaj spisak, borim se trenutno s nelagodom što nije poduži, ali što je tu je.
Zasigurno mi ni malo nije falilo:
PG Saobraćaj
Ne da je bilo prelijepo, nego mi treba nova riječ za to, odmoriti od nekulture i divljanja koje nas snalazi kao svakodnevne učesnike u saobraćaju, bilo s trotoara ili iza volana. Sve u meni je mirovalo prilikom prelaženja na pješački, bilo mi je prosto neobično da mi se auto ne zakucava u koljena. Iznevjerovah da su svi strpljivi kad se neko parkira bočno, što je čest prizor. Još se nijesam opasuljila da se ne zaustavljaju bilo đe i ostavljaju auto na sva četiri žmigavca, da niko ne trubi ako usporavaš na žuto svijetlo. Naravno da nijesam viđela parkiranja u sred raskrsnice, kružnog toka. Na koncu, oduševljena sam nedostatkom potrebe da uletiš farovima u prodavnicu, šank, zgradu. Po strani što sam viđela loša auta: ukupno dva.
Nekultura, neljubaznost
Posljednji put si pogledao/la film, predstavu bez da je neko izvadio telefon da snima ili razgovara kad? Neću se više vraćati na gorepomenutu saobraćajnu nekulturu. Posljednja kupovina s ljubaznim prodavcima koji ne prevrću očima odrađena je đe? Na šalteru su bili ljubazni kada? Ne velim da nema izuzetaka, ali problem vidim što su u pitanju izuzeci, a ne neki standard.
Haos
Da se razumijemo, ne cvjeta cvijeće ni u Americi, ovđe pravim osvrt što mi nije falilo iz Crne Gore. Ne mogu pobrojat sve loše vijesti kojih sam se naslušala i nesposobnost institucija da se s njima nosi. Mediokriteti nam vode državu, a još veći ih biraju. Gađamo se evropskim integracijama, prosperitetima, valorizacijama i ostalim izrazima i floskulama, dok kao društvo tonemo u sve dublji mrak. Da nije ništa, dovoljno je da mozgam kako ću dozvati taksi kad sletim u Podgoricu, jer nemam drugu opciju za prevoz do grada. Drugarica se skoro vozila taksijem kad su ih zaustavili i napisali kaznu, jer vozilo nije iz taksi službe na teritoriji opštine Zeta. Lako je za mene, ne mogu da zamislim kako tako nešto izgleda turistima koji nas, u najboljem slučaju posjete jednom, sa sve manjim brojem letova, a i uslugom koju pružamo nazivajući se, pritom, turističkom destinacijom i gurajući turizam kao prvu granu privrede. A imaju što viđeti ljudi, prekrasna nam zemlja, kad se preskoči ovih nekoliko logističkih začkoljica i kad se zaobiđe bakćanje državnim aparatima, krajnje orvelovski.
Njujork epizoda ostaje za prepričat, iako bih sagu o Americi mogla ovom pričom i ovđe završiti. Možda su ovo sve moje stavke na pro & cons listi razloga za preseliti se neđe drugo, možda je pokrenula bujicu nedoumica i tektonski pomjerila neka egzistencijalna pitanja. Što god i kako god, znam da ne mogu predugo bez ovoga krša i da mi isti ne gine.
Anima Mundi 
Leave a comment