„Njujork, at last. Bilo je krajnje vreme da se napusti lagodna usporenost evropskih noći i njihov pojednostavljen luksuz. Vreme je da se nešto učini bez razmišljanja, vreme za taj krajnje izlišan potez, vreme za obavezni hir, koji bi bio opravdan samim odsustvom potrebe za istim.”
– Frederik Begbede
Nije ovo bila samo posjeta Njujorku, bilo je to moje i sestrino prvo zajedničko putovanje. Jesenja klima prve sedmice novembra bila je neočekivano darežljiva čineći naš boravak prijatnim, ako izuzmemo aromu urina i gomilu smeća posvuda. Ako ništa, ovo je prvi put da se potvrdila glasina da je neki grad prljav. Govorili su mi to za Pariz, a nakon mjesec dana boravka, obitavanja po 20 arrondisements, u sred štrajka komunalaca, mogu reći da su me lagali. Za Njujork, bezobrazno prekršten u Garbageville, bogome nijesu.
Moja očekivanja od Velike Jabuke bila su visoka i samim tim nijesu ispunjena. Od Čikaga sam imala nula očekivanja, samim tim ih je nadmašio. Expectation is the root of all heartache, što se ono veli. Prilično jednostavno, u teoriji.
Ako bih gradove upoređivala s ljudima, Njujork bih opisala kao emotivno nedostupnog, uzbudljivog, ljepuškastog momka neđe blizu trideset godina koji radi u banci, ima kratku crnu kosu i bradu od dva dana, nosi teget odijela, živi neurednim životom u besprekorno čistom stanu koji ne održava sam, a ima šmeka i šlifa kad se skinu svi ti slojevi. Da sam ja u dvadesetim, možda bismo bolje kliknuli, a u svakom slučaju bi potrajali koliko i dužina mog boravka, uz golemu razliku što bi mi se u dvadesetim duže zadržao u mislima. Mada… Jedem svoje riječi, vratila bih se opet. Njujorku, dabome.
… And the City
Koliko sam uživala da šetam ulicama Čikaga, toliko je to u Njujorku bilo naporno. Ogromne gužve, konstantna mimoilaženja i poseban podvig da uopšte priđeš pješačkom prelazu, učinili su da ono trčkaranje Keri Bredšo u Seks i grad, seriji koju sam gledala više puta nego što želim da priznam, napokon dobije smisao.
Kulminacija neprohodnosti je Times Square. Što veli jedan moj Cetinjanin – Dođeš, vidiš i poželiš da nikad više tu kročiš.
Osjećam se pomalo krivo zbog ove pljuvačine spram svih silnih omaža gradu, kroz muziku, kinematografiju, pisanu riječ, druge forme. Neka razapinje ko god želi, ovđe se nećemo lagat.
No ipak, imam poriv da smanjim cinizam i osvrnem se na ono što mi se dopalo i zbog čega bih se vratila opet, kad budem za trošenje više para nego što sam spremna.
Lijepa stvar je što smo uglavnom besciljno hodale ulicama ne tako velikog ostrva i onda usput nailazile na znamenitosti. Spontano i stidljivo otkrivanje daje posebnu draž.
Brodvej
Za ta neka iskustva koja odradiš jednom u životu i pitanje je ‘oćeš li ikad više ne žalim novce. U Parizu je to bio Mulen Ruž, opere Garnier i Bastilja. U Njujorku je to Rodžers teatar i mjuzikl Hamilton. Nijesam fan mjuzikla, ali teatar daje drugu dimenziju. Priča o founding fathers ispričana hip hopom… Nijesam bila spremna na to. Bez premca. Htjela sam pogledati još nekoliko predstava, ali bilo je izvan budžeta. Recimo prilikom druge posjete, definitivno bih otišla u još neko pozorište, manje fensi.
Po završetku predstave svratile smo u neki bar da popijemo pivo i pokupimo informaciju u koji latino klub da idemo. Odjedared sam postala dvadesetogodišnjakinja koja pleše do zore. Je li to bio Njujork, uticaj sestre u dvadesetim, zgodni Dominikanac, koja čaša viskija ili sve to skupa… Nije važno bilo u tom trenutku, još manje sad. Pri povratku u hostel nastaje čuvena rečenica I’m not intoxicated, you’re just an asshole. Ostatak je maglovit.
Na obali rijeke Hadson śeđela sam i plakala
Satima mogu da šetam, naročito ako je to pored rijeke. U ovom slučaju je to bio Hadson. Kao i pored Sene onomad, život je vrvio uz obalu. Trčanje, hodanje, teniski tereni, šetači, ljubimci, vozači rolera, skejtborda, užurbani, usporeni, nemarni, radosni i tek poneko (čitaj: autorka) ko je pustio suzu; raznog svijeta bijaše tog dana.
Central Park
U putopisu Mojih Top 5 mjesta Berlinu bez pardona sam pobrojala parkove. Parkovi, botaničke bašte, otvorene zelene površine i puna je kapa. Kroz Central park sam se muvala u tri navrata. Prvi put na putu do Metropoliten muzeja, drugi put prilikom bodrenja maratonaca i treći put kad sam i sama trčala tuda. Central Park je jedno, Central Park u jesen nešto je posebno, a trčanje kroz isti je nešto što mogu prekrižat sa svoje bucket liste.
And finally, we MET
Prošlo je vremena od kad su mi muzeji vrhunac putovanja. U početku se sve vrtjelo oko muzeja. Što sam starija, to se sve više svodi na opipavanje pulsa mjesta, uživanje, opuštanje, raspuštanje, prepuštanje… Vjerujem da Metropoliten muzej vrijedi svakog bola u donjim leđima nakon tih 4-5 sati hodanja, stajanja, divljenja. Od drugih muzeja u Njujorku posjetile smo jedino Emipire State Building i odradile smo krstarenje Hadsonom, što preporučujem da se odradi odmah po dolasku, prvi-drugi dan. Puštam da fotografije onog što je meni zapalo za oko govore umjesto mene. Sljedećeg puta posjetila bih i MoMA i Prirodnjački muzej.
Maraton
Imala sam zadovoljstvo da budem dio posmatračke ekipe najvećeg maratona na svijetu. Osjetila sam strujanje adrenalina od samog gledanja, ali bila sam tamo i da dam podršku prijateljima i ostalim 55-56 hiljada trkača. M. i A. trčali su ovaj prestiž i neđe oko 23 milje uspjela sam da ih spazim, uz prethodno pribojavanje da neću uspjeti u tom naumu.
Sve vrijeme sam ih pratila na mobilnoj aplikaciji, zahvaljujući kojoj sam se pozicionirala tako da uspijem da ih usnimim i prenesem djelić atmosfere onima koji su ih bodrili od kuće na drugom kraju svijeta. Nakon maratona sam se našla s tim dragim ljudima, podružili smo se uz smijeh, iće i piće. Rastali smo se u želji da se sljedeće godine sretnemo i trčimo Čikago maraton. Za mene je to previše ambiciozno u ovom trenutku, ali nikad se ne zna.
Bruklin
Žao mi je što nijesam otišla do Bronksa i Kvinsa, možda to ostaje poduhvat za sljedeći put. Ako tome dodam i Nju Džerzi, mislim da je neminovno da ću morat još barem dvije posjete odradit. Toliko je mjesta na planeti, tako malo vremena i novca…
Preporučujem da se most pređe šetnjom, najbolje popodne, da se nešto pojede i popije i da se zalazak sunca dočeka na dokovima ispod mosta.
Potpuno pomiješanih osjećanja završavam prvu sezonu američkih putešestvija, s jakim uvjerenjem da će ih biti još. Pokušala sam da sagledam taj novi svijet i odozdo i odozgo, a i sebe u svemu tome.
Do idućeg putopisa, pozdravljamo Lady Liberty i ja.
Anima Mundi 
Leave a comment