O ogoljenosti američke proze, prozirnosti čikaškog stakla i vječitom pitanju: zašto me ovo mjesto toliko progoni?
Osjećanja pred ponovni odlazak u Ameriku nijesu mogla biti više pomiješana, što se preslikavalo i tokom čitavog boravka preko bare. Dio mene je nakon turbulentnog ljeta vapio za rutinom i sporijim ulaskom u jesen, te se prekookeansko putovanje nije uklapalo u takvu viziju i plan. Dijelom sam jedva čekala da se vratim, provedem vrijeme sa sestrom, uzmem godišnji odmor, putujem i nastavim debatu sa sobom na temu da li volim Ameriku i što me tako prokleto kopka kad je ta zemlja u pitanju. Uporno me rastrzavaju binarne tendencije u određivanju i zauzimanju stava, progone me da se odredim za jedno ili drugo. Ili volim Ameriku ili ne; ili mi se neko dopada ili ne, kako to misliš neko mi se nekad dopada, a nekad ne? Trudim se da internalizujem da tu postoji neka skala i čitav spektar boja i da vrijednosti osciliraju, te da ne izdajem evropske vrijednosti ili se poistovjećujem s američkim ukoliko izrazim pozitivan stav.
Tokom ljeta čitala sam „Nakon Boga, Amerika”, zbirku putopisnih eseja Rumene Bužarovske, čiji uvid kao nekog ko zna da pobliže sagleda oba svijeta cijenim. Preporučujem za čitanje. Meni je bilo zabavno, obzirom da često povlačim paralele između Balkana i Amerike u svojoj glavi. Pretpostavljam da je posrijedi tendencija da se stvari ili svedu na poznato i blisko ili klasifikuju kao drugačije i, samim tim, daleke.
Nijesam se, recimo, nadala da ću u „Teško je naći dobra čovjeka”, zbirci kratkih priča Flaneri O’Konor (o kojoj Bužarovska takođe piše i koju prevodi) iz ’55. naći toliko paralela s crnogorskim društvom u kakvom sam ja odrasla. Čitam, dakle, neprekidno se iznenađujem. Ako imate vremena, čitajte Flaneri. Ako nemate vremena – nađite ga. 🙂
Nedugo pred put čitala sam Rumenin prvi roman, „Toni”, i počela intenzivnije da razmišljam o američkoj književnosti i zašto je zapravo volim. Zapljusnulo me je malo krivice zbog tog priznanja, kao da na neki način vrijeđam i umanjujem ljubav prema drugim velikim književnostima. Svjesna sam koliko sve to zvuči apsurdno, ali ne dumam o stvarima isključivo matematičko-logički, ne govorim o žulju na koji mogu stavit flaster i sačekati da prođe.
Znam da priča o književnosti djeluje kao skretanje s teme, nekad se u mom mozgu saobraćajni tok misli odvija haotično (gore od ovoga u Podgorici), no književna prizma nije zanemarljiva u proučavanju Sjedinjenih Država. Ono što učitavam u njihovoj književnosti, učitavam i u njihovom nesagledivom prostranstvu. Iz višeslojnog tkiva impresija, srž čini ogoljenost. Valjda se i sama tako osjećam dok boravim tamo, suočena sa sobom. Ogoljenost nekad podrazumijeva i surovost, nekad otvorenost. O ranjivosti da ne govorim.
Kad kažem Amerika, često zamislim široki prašnjavi put, u sred ničega i nekoliko jednospratnica u blizini, neki dajner u kom se pravi predah od puta i života, prosto se biva. Folk muzika dopire s radija, a nakon što se obrišu umašćene ruke i natoči gorivo, ide se dalje širokim drumom u ono što bi mogli nazvati, dilanovski inspirisano, A Complete Unknown.
Što se američke književnosti tiče, dopada mi se što je brzo čitam. Pitka mi je. Rečenice su jednostavne, ne preduge, nema viška, naučila sam da zavolim minimalizam (i ne samo u književnosti). Dopada mi se kako se prodire u dušu čovjeka. Nijedan detalj tu nije slučajan. Često ima morbidnosti. Morbidnosti i humora. Ima neobičnih detalja. Mislim da se, zbog tog velikog prostranstva i načina na koji se živi, dosta bavi temom samoće i duše čovjekove. Zbrka izvana, zbrka iznutra. Bavi se često izuzecima, a ne pravilima po kojima se živi. Vjerovatno bi se i ostale književnosti mogle svesti pod okrilje takve tematike, ne nužno u kratkim rečenicama, ali zaista postoji jedan poseban način na koji američka to radi.
Na toj nadmorskoj dužini, u toj bižuteriji od zemlje, uspijevam da se povežem sa sobom i da osjetim to što su njeni najbolji predstavnici htjeli da prenesu. Odakle onda kolebanja pored toliko ljepote i osjećaja?
VeliČanstveni izvor
Više je dana nego života i više nacrta nego objavljenih tekstova, te ovaj moj nastavljam dizajnirati skoro pola godine kasnije. Srećom je moja bilježnica pretekla silne kiše u prethodnom periodu i mogu joj se vratiti za osvježavanje sjećanja. Skoro sam završila Stranci u vozu, pshihotriler Patriše Hajsmit, te me je to iskustvo ponukalo da se vratim ovoj skici.
U septembru je bila moja druga posjeta velikoj Americi i onome što je ostalo od nje, a legenda kaže da se ne može dva put kročiti u istu Ameriku, jer nije to ista Amerika i nijesmo to isti mi.
Uživala sam u rasterećenosti i odomaćenoj svakodnevici, iako je bio i poneki novitet. Sestra više nije boravila u Rodžers parku i, premda mi je nedostajala Lojola plaža i njen apartman jedan blok od nje, ovog puta sam po novom kvartu bila Uptown girl.
U mnogim trkovima i šetnjama odomaćila sam se između Clark Street i Ashland Avenue. Intrigirali su me nazivi i činjenica da su avenije (avenue) uže, zelenije i mirnije od ulica (street) koje obično vrve od dešavanja i djelatnosti. Avenijama sam više obitavala, zvijerajući okolo u kuće, drveće, bašte i uređenost.
Čikago, taj zeleni, urbanistički raj me je otvorio za voljenje arhitekture i dizajna enterijera izvan (neo)klasičnog, odjednom ta geometrija i jednostavnost dobijaju smisla i ja konačno ne mrzim Hauard Rorka* i njegov modernistički dizajn. Otvaram se za čitav novi svijet. Mindfuck.
Geografija duše
Dobro vrijeme služilo me je, što sam iskoristila da uživam u blagodetima vanjskih aktivnosti. Mislim da mi trčanje nikad ljepše nije padalo, a usudila sam se da zaplivam i u Mičigen jezeru, nekada dalekom geografskom pojmu na času geografije iz lekcije o (Velikim) jezerima.
Plaža se čini kao jedno od onih mjesta đe smo svi jednaki, ili makar tako djelujemo, okupljeni pod istim suncem, na istom tlu i u istoj vodi, zagledani u ko zna đe, svako sa svojom razonodom i namjerom. Mahom svi djeluju utješeno, makar to bila fatamorgana. Pitam se kakav li je okean i to onaj tihi, kad je jezero tako ljekovito.
Na plaži, prepuštena ležernosti i sporom ritmu, dumala sam o svojim saputnicima na letovima do Istanbula i do Čikaga, a posebno o mojoj kosmopolitskoj saputnici koja mi je tutnula bombon, s podignutom obrvom i rukom koja čeka moje prihvatanje, tako da se bombon nije mogao odbiti. Kad sam pojela bombon, ispružila mi je papirnu kesu na koju je fokusirala pogled. Bespogovorno sam odložila celofanski otpad koji je zamalo završio u mom džepu. Zamišljam da je bila učiteljica, jedna od onih čiju neophodnu strogoću osvijestimo kasnije u životu. Uživala sam u priči nje i njenog muža i njihovim životima tamo i ovamo, od Francuske do Australije i rodne Albanije.
Uvijek na putovanjima spoznam makar još jednu dimenziju življenja; daleku od očiju utabanog, nedostižnu i neostvarljivu, poput nečega što je uvijek u posjedu drugih, odveć naviknutih na nju. Pripoji me neko na opažanja moguća kad smo izmješteni iz svagdašnjeg, tek tada vidim koliko diverziteta postoji izvan prozaičnog.
C’était l’automne, un automne où il faisait beau
Une saison qui n’existe que dans le Nord de l’Amérique
Nalazim ljepotu u tom ambijentu i pored utihnutog vapaja za dalekom Evropom i mirisa novca u Mičigen aveniji. Razne su razlike isparavale u odnosu na život kakav znam kod kuće, unutar svoje mikrokozme.
Život u izlogu
U Americi ljudi vole da budu viđeni, čak je i ordinacija za fizikalnu terapiju u staklu, vidljiva s ulice. Isti slučaj s različitim radnjama i teretanama. Da li to sve proizilazi iz usamljenosti? Da li je ista stvar i s društvenim mrežama, jesu li one naš virtuelni izlog? Da li je sve uređeno tako da se može započeti razgovor? Pitanje usamljenosti zasvagda i svugda je aktuelno, i među redovima literarnih velikana i među dvadesetogodišnjacima koji su sad stasali. Generacijski jaz me je ovog puta dublje zamislilo i možda po prvi put u životu, uznemirio.
Ispod otvorenosti po kojoj su karakteristični moguće leži želja da se bude viđen, prepoznat, da se utiša ta usamljenost, da se ispliva u tom prostranstvu, na tom golemom i surovom terenu đe se biva malen, nevidljiv, zbrisan i prolazan.
Amerika je za mene više od kontinenta, to je stanje, tačka s koje moje biće opisuje kružnice, s centrom u poznatom, radijusom mogućeg i tangentama dobro-naslućenog. Vrijeme je da prestanem da se opirem. Jeste, jeste, sve ste u pravu, oni su takvi, ali…
*Howard Roark, glavni lik romana Veličanstveni izvor (The Fountainhead) autorke Ayn Rand, arhitekta po struci
Anima Mundi 
Leave a comment