Un jour à Paris

*Za politički nekorektne opaske: “Ako ti se ne sviđa, ti izađi.”

Dobro veče iz Pariza. Nakon malo više od 24 sata red je da saberem prve utiske, a preplavljena sam; toliko da svako malo vadim iz torbe notes da upišem još koju misao.

Ovo je putovanje počelo suzama, vjerovali ili ne. Ostavila sam moju ljubimicu na mjesec dana, što je uzrok tim suzama. Znam da je u sigurnim rukama, znam da idem da uživam mjesec dana, ali rastanak mi nije pao lako; a prvi put se rastajemo na ovoliko. Sotonče je u sigurnim rukama, ne moram se brinuti. I danas smo imale video poziv. Splasnuo je taj osjećaj, srećom.

Počeo je da splasava već na 10.000 metara i 800km/h. Tada je i sve ostalo djelovalo sitno. Jadran me je smirio, čak i na toj visini i brzini. Do sada nijesam imala priliku da vidim Cetinje, Njeguše i Boku iz aviona. Dok trepneš. Nastavili smo u pravcu Splita, Pule, Venecije, Verone, Ženeve, Dižona; ali tada je već bilo more oblaka i moje misli okupirao je gosn Ficdžerald i njegova ‘nježna noć’. Odavno nijesam imala toliko fokusa tokom čitanja kao na letu. Pomoglo je nekako da se zamire talasi raznoraznih impresija.

Sedamdeset stranica knjige dalje, ljubazno osoblje je pripremilo putnike da se približavamo destinaciji. Koliko je Beč izgledao iz aviona kao prelijepa izblijeđela analogna fotografija, toliko je Pariz pokupio svu živopisnost boja. Ima i do godišnjih doba, naravno. Beč sam posjetila krajem jeseni, a proljeće uveliko pontilistički obilježava površine Pariza. Sve vrijeme leta držao me je osjećaj da putujem u vremenu, a ne u prostoru. I to je, na neki način, zapravo i tačno.

Uvijek doživim kultur-šok kad se vratim s putovanja. Ovog puta sam ga osvijestila čim sam stigla u Pariz. Što mi je malo neobično, moram priznati. Iz razloga što sve te kulturološke razlike jako brzo usvojim kao nešto uobičajeno i normalno; toliko brzo da nikad ne skontam da je to kultur-šok. Mislim i na one namjanje sitnice od javnog prevoza, pa dalje preko izgleda i različitih rasa ljudi, javno izraženog seksualnog opredjeljenja, načina odijevanja…

Preko sedam vozova, tramvaja i autobusa, s dva kofera od neđe ukupne težine 30kg stigla sam ispred zgrade. Kad moj feminizam nije umro sinoć, neće nikad; mislila sam. Nije baš sve glatko išlo od aerodroma do 17. okruga, ali uspjela sam. Prilično sam zahvalna liku za kog sam procijenila da je gej Njemac. Kasnije sam se u metrou uvjerila da je Njemac. Ne znamo da li je i gej.
Uzgred, prve impresije bilježe i pet ljubaznih ljudi po metru kvadratnom i smrt predrasudi da neće da govore engleski. Ima ljudi koji ga slabije znaju (uglavnom su stariji), ali miksaju francuski i engleski i sami prilaze u pomoć.

Nakon nošenja kofera na četvrti sprat uzanim hodnicima bez lifta, pa jedno 4-5 mehanizama brava na koje nikako nijesam navikla, spustila sam se u svoj sobičak. Nevolja je što su Francuzi kapiji dodali “Trijumfalna”. Takva su bila i vrata moje sobe nakon svojih nemira i borbe sa svojom animom.

Poslije uraganskog raspakivanja, spustila sam se u obližnji “Les Amateurs” na jedno, uspješno na francuskom poručeno i zasluženo malo, svijetlo, pivo. Udubila sam se u žamor i presipanje sopstvenih misli u novi “Camina este mundo” notes. U nekom trenutku sam primijetila ženu koja leži na asfaltu kod kafića i nekoliko ljudi oko nje. Nula panike. Podsjetilo me je na one ljude koji su mirno večerali, dok vatra gori oko njih. Kad smo kod protesta, nijesam naišla na horde smeća po ulicama, samo jedan simpatičan natpis.

Nekoliko trenutaka su svi zaćutali, a onda nastavili kao da se ništa nije desilo. Osjećala sam se kao da pripadam tu, prilično zadovoljna koliko francuskog razumijem. Do kraja mog pisanja, sredovječna madame je bila na svojim nogicama i sama kao da se ništa nije desilo.

Bilo je odveć kasno i poslije upoznavanja s mojom domaćicom, savladao me je san ; prije još malo druženja s Ficdžeraldom. Za razliku od njegove, moja noć nije bila tako nježna. Realnost je nekako udarila jako, jer je sve djelovalo drugačije u odnosu na ono što sam zamišljala. A nije do tendencije da idealizujem stvari. Valjda sam očekivala da odmah vidim sve ono što mi je već poznato. Ne ide to tako, naravno.
I stan je na snimcima djelovao drugačije, mada sam ja i dalje zadovoljna svojim izborom. Ali ja volim i da kampujem, tako da ono što ja smatram uslovno i pristojno možda i nije neki reper.
Šmek te pariške arhitekture zaista je sveprisutan, ali mislim da moraš mnogo voljeti prošla vremena da bi pronašao ljepotu u zgradi koja je prispjela za žešće renoviranje. A kad smo kod toga, pogled na moj prekrasan komšiluk zaklanjaju skele, jer se fasada (magično sama i bez majstora) renovira. Da se ovo desilo prije jedno tri godine, vjerovatno bih iz kože iskočila od nervoze uz blagu težinu moje čudnjikave domaćice. Međutim, ne može me trenutno izbaciti iz takta.

Moja je domaćica-cimerka danas otišla u crkvu i bila sam malo zbunjena obzirom na to da je pravoslavni Uskrs. Radoznalost me je na milisekund povukla da odem s njom. Nema likovanja takvoj misli; zainteresovana sam isključivo za arhitekturalna zdanja i parišku prizmu pravoslavlja i religije, generalno. Moj izbor zapravo nije bio tako drastično različit, jer sam odlučila posjetiti Père Lachaise i zaključila da Parižani definitivno znaju umrijeti. Međutim, javila se jedna misao koja me je zabavila. Mauzoleji su tako uski da vjerovatno jedna živa osoba može stati unutra. Pritom većina ima neka vrata. Meni je sve to izgledalo kao neki lift koji ide isključivo dolje. I onda pomsilih… Uđeš u taj lift, pozdraviš se s Hadom. I ako si bio dobar, odeš na Jelisejska polja. Ako nijesi… Vjerovatno u sedam vozova, tramvaja i autobusa, s dva kofera od neđe ukupne težine 30kg.

Postoji nešto spokojno u vezi s grobljima. A Père Lachaise je zaista posebno mjesto. Zaključila sam da je totalno normalno na groblju sjesti na klupicu, čitati knjigu. Ako ništa, u društvu velikih umova i onih vječito mladih. Nijesam se javila svima, jer su me moje crne oksfordice, tvrde i naporne kao mišljenje prosječnog Balkanca, prilično umorile. Nekako me je oneraspoložilo što se ni s Morisonom nijesam ispričala. Osim gužve, bila je tu i neka ograda. A da te gužve nije bilo, teško da bih našla njegovo mjesto počinka. Osim na mapi, naravno. Malo ljepše počivaju Balzak, Šopen i Delakroa. Ostalima se nijesam danas javila. Ima vremena.

Ideja je bila da na putu do groblja odem u neki kafić koji mi se učini simpatičan. Moj današnji izbor bio je Le Paris Rome. Kroasan je bolji nego što se priča, a i kapućino je prijao. Nagledala sam se ljepote hodajući, ali moram priznati da sam imala utisak da nešto propuštam. I onda sam skontala da treba da proklinjem društvene mreže. Posljednjih mjesec-dva na mrežama mi uglavnom iskaču objave vezane za Pariz. A ja ništa od toga nijesam viđela. Ništa instagramično-prepoznatljivo. Tako odlučih da zapucam do najvećeg mogućeg klišea – Ajfelovog tornja.

Da otkrijem jednu tajnu… Iako je Ajfelov toranj prva asocijacija na Pariz i njegov zaštitni znak i iako sam ga bezbroj puta viđela na fotografijama, na platnu; ja nikad nijesam bila nešto naročito ponesena. Danas sam popustila raljama popularnosti i odveć umorna od gledanja u mape na telefonu (bolje se snalazim s analognim; ne pitaj me kako) zvijerala sam okolo kroz autobuska okna. I kad je kroz ta okna privirio prizor Ajfelove kule istrčala sam na sljedeću stanicu što sam brže mogla, iako to nije bila odredišna.
Ne umijem da opišem što mi je taj prizor uradio. Zaledio me je, naježio i odveo u neke ravni u isto vrijeme. Pitala sam se je li realno. Uhvatila sam se za mapu da vidim je li to TAJ Ajfelov toranj ili je neka fatamorgana. Ali sve je bilo tu. I Sena i karusel i horde turista. Dirnulo je nešto u meni, definitivno. Suze su polako krenule da naviru, tješim se da je to bilo od vjetra. Spustila sam se do obale Sene i uzela da pišem opet. I potrajao je moj boravak tamo, kao i nevjerica što me je Ajfel toliko oduševio, iako sam čačkala istoriju neđe ranije. Zdanje je stvarno velelepno i vrijedno svakog ugraviranog imena koje tamo stoji.

Bilo je još nekoliko znamenitosti na koje sam usput naišla, ali nijedna impresija nije bila ovako jaka kao kod Ajfela. Opera Garnier je nevjerovatna bila, totalno drugačija nego što sam zamišljala. Vjerovatno sam uvijek više bila fokusirana na njenu unutrašnjost.
Place de la République mi je takođe okupirala pažnju, a naročito beskućnici koji se sunčaju ispod skulpture Liberté. Vrlo “simbolično”.

U cilju da izbjegnem more turista, a i ne bankrotiram baš prvi dan i pritom odmorim od napornih cipela, vratila sam se u Rue Jouffroy-d’Abbans na popodnevno odmaranje, video-poziv, kafu i prezuvanje za ostatak dana.

Htjela sam da pišem, ali baš me je mrzjelo da nosim laptop, zbog čega sam se odlučila na varijantu da se ranije vratim “doma” i ležernije pišem. U ovoj etapi pamtim susret s najbezobraznijim đetetom ikada dok sam čekala autobus. Nijesu jedino kod nas roditelji nenormalni, izgleda.

Nijesam bila sigurna đe da idem, a da ne zaginem do prekasno. Imam još blagi grč sa aspekta sigurnosti. Montmartre je relativno blizu, što se fino uklapalo u zamisli. I bi pun pogodak. Još pravcijatiji osjećaj da sam svoja na svome. Uprkos silnim stepenicama. Ne da sam se zaljubila, nego skroz mogu zamisliti da živim u Parizu i da svaki dan idem na Montmartre; što mi je odgovorilo na pitanje koje uvijek sebi postavljam kad putujem – da li bih mogla da živim ovđe? U Parizu bih. Neko vrijeme, sigurno. Premda moja duša vapi za manjim mjestima i bliže Mediteranu. Stay tuned.
Bilo je ljudi, ali bilo je i fešte. Nakon jednog malog piva kupljenog kod presimpatičnog čikice, zauzela sam svoje mjesto na stepenicama da ispratim nastup muzičara tik ispod Sacré-Cœur bazilike; a moje sacré-cœur večeras otišlo je momku koji je otpjevao Bob Dilana. Koncept je sljedeći: Jedan glavni akter svira i pjeva, a onda ljudi iz publike, što turisti, što lokalci, prilaze i pjevaju nešto. Zlatni sat, pogled na Pariz i ljubitelje umjetnosti sasvim je dosta za mene za danas.

I posljednja odluka za danas bila je da kupim flašu vina i sir i dovršim pisanje iz svog prelijepo nesavršenog smještaja uz Charles Aznavour note.

Bonne nuit!