Anima Mundi

Ne znam već koji vikend po redu idem jedan dan na planinu, jedan na more. Živjeti u Crnoj Gori i raditi tako nešto ne predstavlja poseban podvig. Za mene, ipak, jeste. Zašto?

Živim u Crnoj Gori čitavog svog života, pa nijesam ovako dobro koristila svoje vikende (ni ljeta). Međutim, onda se desilo mojih mjesec dana u Parizu, mnogo vremena sama sa sobom, a i neke novogodišnje rezolucije i neki uticaj pojedinca doveli su do ovoga đe jesam. U Parizu je bilo maestralno, otkrivanje jednog za sebe višedecenijski građenog svijeta, nešto od toga zabilježila sam ovđe, ali Pariz je bio nagazna mina egzistencijalne krize u okviru koje je kulminiralo pregorijevanje na poslu. Nijesu to nikakvi moderni sindromi i njuejdžerske priče. Jednostavno sam sagorela. Od svega. Najviše od sebe same, jer me niko drugi nije doveo tu đe jesam.

Elem… Posljedice pregorijevanja su bile dugo prisutne, više od mjesec dana nakon povratka. Dani su se razvlačili, kao i ja u njima, svi ličili jedan na drugi i prolazili tako da ispune formu. Jedno deset dana nijesam imala snage ni za što osim za odlazak na posao, lošu hranu i još lošiji san. Falilo mi je moje vrijeme u Parizu i svakodnevne promenade. Falili su mi izleti do Normandije. Falilo mi je živosti. To nije moje prirodno stanište. Ipak, tijelo je tražilo odmor i ja sam teška srca poslušala. Odmorila sam tako fizički jedno deset dana. Psihički je to trajalo mnogo duže. Tih vikend-dva nakon povratka nije ni na što ličio. U najboljem slučaju bih smogla snage da pospremim stan, a mentalni napor svoj vrhunac dostizao bi uz neku Netflix glupost. Radni dani su još jadnije prolazili.

Čim sam malo napunila baterije, desila se promjena prioriteta i moj život počinje da liči na ono što sam ja. Podredila sam život svom slobodnom vremenu i napravila jednu zdravu distancu ja-posao. Jer ja nijesam moj posao. Pa i kad budem radila ono što mi mnogo više hrani dušu, opet neću biti moj posao.

Umjesto normandijskih litica, pale su planinarske ture po Lovćenu, a onda i Vojniku i Durmitoru. Umjesto promenada uz Senu i La Manš, zapljuskivali su me talasi osvježenja i nove energije u Perastu, Petrovcu i po Luštici (Rose i Rt Veslo) i ostatku Boke.
Zašto ljudi idu u planine? Zašto rone morima? Ne pravim razliku između osvajati svoje vrhove i roniti po dubinama svog postojanja. Priroda je i jedno i drugo, a sve je Jedno. Neću žonglirati sa filozofijom, evo, prestajem.
Ovđe treba dodati jednu važnu napomenu, a to je da je naša planinarska grupa sačinjena od pet članova. Od izleta do izleta taj broj je varira između tri i pet. I to je odlazak u planinu kakav godinama priželjkujem. Dužno poštovanje ovima što vode 140 ljudi u planinu.

Ozbiljne pripreme pale su jedne pozne majske večeri u KUD na Cetinje uz strašnu domaću šljivu i lozu. Prva tura dogovorena je za 10. jun i odlučili smo da krenemo – a odakle drugo no od Lovćena?

Bukovica-Jezerski vrh

10. jun 2023.
3h10m (vrijeme uspona)
1150 mnv – 1657 mnv

Nijesam previše spavala od samog uzbuđenja oko našeg prvog okupljanja. Noć ranije pripremila sam sve što sam namjeravala spakovati u planinarski ranac i obući. Bilo je vojnički složeno, spremno kao zapeta puška da se ujutru obuče i ponese. Osim neke standardne opreme, ja uvijek sa sobom ponesem i sat koji će odraditi sva željena mjerenja, kao i jedan notes u kom ću zapisati neke misli. “Camina este mundo“, čuvatelj avantura i spasilac uspomena biva često obogaćen makar jednim herbarijumskim suvenirom.

Fotoaparat može, a i ne mora. Zavisi od ture, vremenskih uslova i prostora u rancu. Na ovoj turi bio je prisutan i većinski je išao oko vrata, od trenutka kad smo se parkirali u blizini “Kod Pera na Bukovicu”. Sudbina mu je tog dana bila da izgubi poklopac od objektiva nakon čega ostaje zamijenjen kompaktnijim mobilnim telefonom. Valjalo bi to korigovati.

Na ovoj turi probudila se jedna od dvije vječite dileme – da li više volim more ili planinu. Druga je da li više volim plavo ili zeleno. Volim pogled na more s planine. Volim i pogled na planine sa mora. Ne mogu da se odlučim za jedno. Kad sam na planini, više volim planinu. Ista stvar sa morem. Ja sam onaj što voli i ljubavnicu i ženu.
Na ovoj turi pala je i jedna od važnijih lekcija o sebi (pored ovoga sa ljubavnicom i ženom) – omiljeno cvijeće mi je poljsko cvijeće. I mirisalo je ono kao duša neiskvarena i krasilo pute, dok mi je oko vrata ništa drugo do omiljeni Cvijet Lovćena.

Nakon početnog nagiba i prvog probijanja znoja, krenulo je laganije. Stajali smo usput da fotografišemo i da se divimo ljepotama. Prva kraća pauza pala je tek duboko u šumi koja nas je lijepo zaštitila od sunca.

Putevima šumskih jagoda i magičnih pečurki (ne tih magičnih) uz konstantan blagi uspon izbili smo na asfaltiranu cestu, ispod Jezerskog vrha. Prekrasni old tajmeri bili su u blizini famozna 461 stepenika do mauzoleja, a i mi, ništa manje krasni old tajmeri, smo se ubrzo našli tu i prošli alternativnim putem katunskog budizma i lovćenskih blavora. Pozdravili smo Rada i predahnuli uz pauzu čije je trajanje diktirala vrelina sunčanog ljetnjeg dana u oko 11 sati i 20 minuta.

Povratak je pao prilično lagano. Poklopac od objektiva nijesmo našli, ali jesmo izvor Šanik na Bukovici odrađen u Njegoševo doba, 1841. Voda je hladna kao moj bivši, ali lijepo je osvježila (kao i on u svoje doba). Izvor je i zaboravljen i nagrižen zubom vremena (isto kao i pogodite ko), te smo uspjeli nožem malo počistiti naslage tako voda da teče malo bolje (ne pokušavati ovo sa bivšima).

Prva prava pauza pala je “Kod Pera” uz Sveto Trojstvo – kafa, loza i domaći sok. Možemo zaključiti da je tura uspješno završena i da nas je jedno od najljepših crnogorskih sela lijepo ugostilo i otpratilo, a Cetinje lijepo dočekalo nakon toga.

Śutradan sam se obradovala moru u Petrovcu i jednom laganom izletu izviše Svetog Stefana u povratku. Što čeljade više da poželi od jednog vikenda, a i od života (između planina i mora)?