Koložunske grede & Rose

Pisala sam o tome kako sam dobro koristila vrijeme ovog ljeta. Nakon uvertire u kako je došlo do toga i prvog vikenda između planina i mora, tempo je nastavljen u znaku ova dva kontrasta.

17. jun 2023.
2h30m (vrijeme uspona)
1232 mnv – 1.474 mnv (Ivanova Korita – Babina glava)

Ovu turu grupa u punom sastavu naziva “Majstori”, po istoimenom selu kroz koje smo prošli na turi, a i umješnosti same grupe. Najavljeno je neko loše vrijeme, ali ne postoji loše vrijeme, postoji samo loša oprema. Drugari iz grupe, ako ovo čitate, oprostite mi.
Dogovor je bio da se svrati do hotela Monte Rosa, da se popije kafa i tu pada konačna odluka. Zajedno sa odlukom, pada i kiša, ekipa nije najraspoloženija za planinarenje. Ja samo što iz kože ne iskočim koliko mi se ide u planinu, razmišljam da odem i sama, razrađujem scenario u kom je to moguće. Ne obazirem se na prognozu, jer je bila tačna jedna od posljednjih deset koje sam ispratila. Kako kaže moj prijatelj meteorolog – da je tačno, zvala bi se vremenska tačnoza.

Puštam da većina odluči i odlučismo ipak da krenemo, na moju veliku radost. Optimistično sam ponijela kišobran. Obožavam moj optimizam. Spasio nas je kišobran, naročito od kiše koja je grebla po licu u jednom trenutku koliko je jako padala.

Osim konačnog ishoda đe se vraćamo živi i zdravi, molim vas da zamislite što je sve moglo poći po zlu na turi. Uspijevate li? Nijeste ni blizu.

J. vodi grupu kao prvi vodič. Ja idem posljednja. Ne kao drugi vodič, nego kao neko ko najčešće staje da ovjekovječi avanturu. Ma kakvi crni vodiči, tek se čeličimo za planinu. Sve do sad je bio mačiji kašalj. Napomenula bih, ali me je sramota, da sam ja već bila na ovoj turi u oktobru 2021. godine, ali kao da sam išla prvi put. U jednom trenutku J. nas je poveo desno u odnosu na ono što sam ja mislila da treba biti i “ne priznajem prepreke i par svađa sa stražarima” kreće iznova i iznova. Nego dobro, ništa bez malo izazova. Jesam li pomenula da kiša pljušti?
U neko doba izbijamo iz šume na čistinu, vidimo lijepo i Štirovnik i Jezerski vrh što služi kao jedini orjentir u trenutku. Uopšte nijesmo sigurni kuda da nastavimo, meni nije u sjećanju ovaj dio puta, a ni markacija nema nikako. Pravimo pauzu kod B&B Ljepurice (bilo bi lijepo doći ovamo/na neko slično mjesto na odmor-izolaciju i ne, ovo nije reklama), pokušavamo da se sklonimo od kiše i polako nastavljamo vođeni pretpostavkama, nakon što smo pokušali provjeriti mape. Pokušala sam naći Strava aktivnost koju sam zabilježila tog oktobra ’21. I navodi na neki trag. Jesam li rekla da jedva ima dometa i niko od nas stručnjaka nije prethodno skinuo mapu?

Zapravo nijesmo mnogo promašili, kreirali smo neku svoju putanju. Tura iz ’21. vodila je na Treštenički vrh, a mi smo ga ljeta gospodnjeg ’23. zaobišli i izložili se direktno grubosti spektakularne majke prirode koja nas je do gole kože okupala. Ali to, naravno, nije sve. Izašli smo na Vjetreni mlin i saznali zašto ovaj vidikovac nosi to ime. Tračak tog vjetra probudi se neđe iz kostiju i dan danas. Možda je to bio neki Wind of change.

Gnjacavim i od vode teškim cipelama nastavili smo prema Kraljevom počivalu i onda uhvatili prečicu prema Babinoj glavi. Snimili smo sjajno mjesto za kampovanje, valjda ga potrefimo kad odemo opet. Misija je uspješna, uprkos svim preprekama i svađa sa stražarima. Jaka kiša i vjetrovi osporili su namjeru da više foto i video materijala ponesemo sa sobom. Nije bilo ni pomisli o pisanju ičega dok se ne vratimo. Pa što se zapamti, zapamti se. Najviše od svega unutarnje borbe neprestane.
Jesam li pomenula da smo bili gladni i da nije bilo moguće da se iđe zaklonimo i prezalogajimo koju crkavicu?

Zašto Koložunske grede? Zato što se pruža spektakularan pogled na lovćenske vrhove, raskošnu floru i dobar dio primorja (Boka – Budva, Sveti Stefan). Zašto ne? Za neki sljedeći put planirali smo da ovom terenu pristupimo sa teritorije Budve i tokom istraživanja naišla sam na opis baš jedne takve ture.

U povratku smo izglasali 3/5 da tura bude kružna, da se ne vraćamo istim putem nazad. Ali već promrzli, na vjetrometini, namjeravali da što prije prepriječimo do Majstora. Vjetar je nosio to što je mogao, pa smo se spuštali kako smo znali i umjeli. To je opet išlo nekim svojim… Vrdavim i zaraslim, a klizavim od kiše putevima. Zašli smo kroz jednu šumu, nesigurni u momentima kuda idemo. Preskakali stabla drveća i nalećeli na magično polje paprati. Pa kakvo spokojstvo… Malo naprijed, malo nazad i eto, bi ples sa planinom. Da mi prsti nijesu samo tako promrzli, rekla bih da je još i romantično bilo. Kako se ono kaže? Ne vidi se drvo od šume? E pa nije se viđelo ništa, prijatelji, ali vodio nas je zdrav razum, iako nije bilo prijatno u svim trenucima. Da li sam se pokajala što sam otišla na turu? Niti jedne sekunde.

Prošli smo pored Majstora, potom s druge strane Treštenskog vrha i polako prema Ivanovim koritima nazad. Išli smo na Sveto Trojstvo – čaj, rakija i priganice i zahvaljujem(o) ljubaznom osoblju hotela Monte Rosa na vraćanju među žive.
Atmosferu je podgrijao J. prepričavajući neke uspomene iz srednje škole i neka lokalna dešavanja. Do Cetinja prišteđeli smo toliko snage da V. može da vozi, ja i J. pričamo o francuskoj kinematografiji, a J. i E. slušaju.

Povratak pada neđe oko 17h. Spremam sebi toplu kupku uz Tetesept morsku so koja sadži kamfor, arniku, ruzmarinovo ulje, ulje bijelog bora, ulje mirte i ulje eukaliptusa, a koja “umiruje napetost, grije i opušta.” Ako nekog interesuje, a opet nije reklama, samo smatram da je prijalo uz toplu kupku i pomoglo da se spriječi prehlada koju je neđe bilo realno očekivati, a za koju sam se nadala da će me zaobići nekoliko dana pred put.

Nakon ove ture provaljujem AllTrails koju nastavljamo koristiti u daljim druženjima – na Vojniku (đe nas je bukvalno spasila) i Durmitoru. Za još korisnih savjeta ostanite na ovom blogu.

*Fotografije pripadaju učesnicima ture.

Rose, Boka kotorska

Nikad neću biti u stanju da nađem favorita u Boki, ali recimo da me ovog ljeta (kao i nekoliko prethodnih) malo više mami Luštica. Mislim na onaj manje fensi dio Luštice koji se preskače zbog loših puteva i ne bunim se što je to tako.

U Boku sam se iz Kotora zaljubila kad sam bila tolika da ne znam što znači zaljubiti se. Jedna od dražih uspomena u životu je jedan kišni kotorski dan (ovo mu dođe možda i pleonazam) kad sa ponte skačem u more, gledam stapanje kapljica kiše i modrozelenog mora, a s druge bande moćne oblake i planine koje im prkose. Poslije se kod babe u skut, sa sve crvenim kapelinom, sušim i spremam za polazak na Cetinje. Stari đedov Yugo bio je prilično nov tada, ali pamtim prokišnjavanje tunela i neku ogromnu vodu po Kotoru.
Dobro, Boka i Luštica su vedrije ovog ljeta, ali priroda se, ka’ ni čeljade, ne voli samo vedro i sunčano. Ko je rekao da me prvo privuče oblak i mrak? Nikad u životima.

Nego, što je bila tema? Rose? Da. Šarmantno, malo, ribarsko selo bogate istorije. Kažu da su ga naselili Iliri, a kasnije zauzima jedno od središta mletačkog i austrougarskog perioda. Utvrđenja na Luštici zaslužuju pažnju u posebnoj objavi.

Koliko je prethodnog dana kiša tukla, toliko je na Luštici sunce milovalo (ova družina je zaboravila da ponese suncobran), sve do samog zalaska. Dan je proletio i J. i ja smo bile u nevjerici da se kupamo poslije onog novembra na Lovćenu prethodnog dana. Saldo je nula.

Neđe po zalasku, razišli su se ljudi i mi smo krenuli. Nije mi se nikako išlo, ali nije trebalo ni trupačke uskočiti u novu radnu sedmicu. Kako ono kažu? Pazi što želiš, možda ti se i ostvari? Imali smo problema sa ključem od automobila i morali sačekati rezervni, tako da smo se prepustili šmeku napuštenog sela u sred ljeta do kasno u noć. Što da vam kažem? Volim svoj život… Između planina i mora.