Anima Mundi

19. avgust 2023.
5h52m (ukupno vrijeme trajanja ture)
16.8km (ukupni pređeni put zabilježen All Trails mobilnom aplikacijom)
190 mnv – 586 mnv (Međuriječ – Kanjon Mrtvice)

Ovo je možda i prvi put da pišem odmah nakon neke ture, tako da objava vjerovatno neće dočekati svoj hronološki red, tj. upašće preko reda, samo da nešto pita. Impresije će se svakako sliti nad ovom kombinacijom nula i jedinica, dok one sa Vojnika, Bobotovog kuka i Štirovnika čekaju svoju transformaciju.

Petak popodne je. Dan pred, J. i ja napravile desetodnevni plan za putešestvije Grčkom. Pisaće se i o tome, sigurna sam. Lijepa je septembarska avantura pred nama. Dakle, stiže petak, kraj jedne naporne radne sedmice i padaju planovi u posljednjem trenutku, kao gol u produžecima. Od čitave ekipe samo smo nas dvije voljne da se ide neđe. Ali đe da idemo nas dvije koje nemamo previše planinarskog iskustva? Mene vuku vrhovi, teže avanture, ali racio pobjeđuje. All Trails ne nudi nešto previše opcija, ali zato nam Vrhovi Crne Gore nude pregršt opcija. Ne poznajem gospodina koji je pisao, ali ovom prilikom mu se najsrdačnije zahvaljujem na mnogobrojnom i dobro opisanom materijalu. Služi nam kao vodič, nama entuzijastima, koji želimo da se upoznajemo sa spektakularnom prirodom svoje voljene zemlje, a koji ne želimo da to radimo u velikim grupama.

Nakon beskrajne potrage odlučujemo se za laganu turu u Kanjonu Mrtvice. Zadovoljava potrebu da se odmetne neđe u prirodu, a ne mora biti neki veliki pohod. Pogledom prolazimo opis ture, hvatamo se za nekoliko ključnih riječi i zaključujemo da je tura bezbjedna za ovaj duo.

Za detaljan opis ture posjetite link koji je gore ostavljen, svojevrsan je vodič. Predlažem da uzmete vrijeme za analizu i da opisano potražite na mapama, da tekst strpljivo pročitate i obratite pažnju na fotografije koje se tamo nalaze. Važna napomena: Uzmite u obzir datum objave, moguće da su se neke stvari promijenile u odnosu na tad, ali sigurno te izmjene nijesu drastične.
Kad smo kod promjena, danas je Preobraženje. Oni koji me znaju, znaju koliko mi nije stalo do bilo čega što ima veze sa organizovanom religijom, niti hajem za praznike i običaje koji se poštuju bez razumijevanja zašto se praktikuju. Oni koji me stvarno znaju, znaju da volim (samo) dva hrišćanska praznika – Preobraženje i Bogojavljenje. Majka priroda se preobražavala pred našim očima tokom dana i bilo je iskreno zadovoljstvo, a i duboka zahvalnost prisustvovati tome. Pravo je vrijeme da zastanem i postavim (sebi) pitanje… Deus sive Natura? Bilo je i pomena heraklitovske priče o gaženju dva puta u istu rijeku, kad smo i kod filozofije. A u dvije rijeke?

U posljednjim minutima ovih produžetaka padaju nabavke i trk kući da se spremimo za turu. Biramo zdravu opciju za hranu i uspijevamo sve da sredimo i pripremimo… I znate što? Pada pun pogodak. Mi 1 : Mašinica koja nas hronično melje 0.

Polazak pada oko 8 sati, jedno pola sata kasnije od planiranog i ovo je ujedno i najkasniji polazak na neku turu. Međutim, bujna vegetacija usput nas čuva od avgustovskog sunca, a na kraju nas kiša kupa. Ako vam treba ili znate nekog da je potrebno – prizivamo kišu. Povoljno. Ovo je četvrta od šest zajedničkih tura na kojoj je padala kiša. Ako ništa, taj teren nije za nas nepoznat. U međuvremenu sam saznala da se Skandinavci vode logikom, to jest izrekom da ne postoji loše vrijeme, već loša oprema. Izgleda imam nešto tog mentaliteta, ali nijesam im dala kredit kad sam to napisala ovđe.

Stižemo do Međuriječja i skretanje iz pravca Podgorice nije najjednostavnije uočiti, ali nećete puno promašiti ni ako odete malo naprijed (kao što smo mi). Na mapama je označeno da je polazišna tačka odavde. Mi smo se parkirale malo naprijed na proširenju pored magistralnog puta u odnosu na označenu lokaciju. Odlučile smo da naša tura krene od te tačke. Okvirno smo pratile opise ture i samo povremeno izvadile telefon, u trenucima kad nijesmo bile sigurne kojim putem da krenemo. Od velike pomoći nam je bio i momak koji je predvodio grupu starijih Austrijanaca koje smo sreli usput. Staza je načelno markirana, ali postoje djelovi koji su malo konfuzni. Zahvaljujemo ljubaznom vodiču što nas je poštedio upotrebe ekrana.

Očarana prirodom, doživjela sam i sopstveno preobraženje. Sva težina svijeta koja se u prethodnom periodu nagomilala na moja pleća, polako je nestajala. Zanesene lakoćom postojanja, uspjele smo nekako da ne primijetimo skretanje do Kapije želja i to smo shvatile kad smo uveliko zašle u kanjon. Pomenuta grupa je ostala iza nas, a usput smo sreli jednog ljubaznog čikicu iz Valjeva koji nas je zamolio za fotografiju i upozorio na poskoka koji je vrebao oko obrušenog stabla u neposrednoj blizini. To me je automatski prešaltalo na jednu od uspomena iz mnogobrojnih šetnji sa đedom. Imala sam nekih četiri-pet godina i išli smo prema Orlovom kršu. Sjećam se da me je najednom đed zaustavio. Kao jedan od onih ljudi kojima je svojstven miran, naratorski ton, bez ikakve panike, staloženo (kao i mnogo puta kasnije u životu) rekao je: “A., pazi, ispred nas je zmija. Mi ćemo sad stati i puštiti je da ona prođe. Tako neće biti ništa, ne postoji opasnost da te ujede. Ako bi je ti nagazila, to bi mogao biti problem.” – Dakle, đede, zaključila sam, nije problem ako vidiš zmiju, problem je ako je ne vidiš? Onda sam utonula u pokušaj da se sjetim da li je poskok otrovnica ili ne. Nije baš koliko i patrijarhat, ali da, otrovna je. Ali baš kao i patrijarhat – zaobišle smo. Koje sve zmije u životu ne vidimo? Svakako, ne plašim se zmija. Ali oprezna jesam.

Svi koji me znaju, znaju koliko znam i volim da planiram. Toliko da sam jednom prilikom zapisala u planer “Budi spontana!” Iz šale, naravno, ali bilo je indikativno da nešto treba da mijenjam u tom načinu funkcionisanja. Nećemo načinjati tu temu, ono što pokušavam da kažem je da se nekad previše opteretimo da mora sve da ispadne u nekom najboljem redu, da ne kažem savršeno. Kao da ne mogu naći neku pekaru koja radi čitavu noć i kupiti burek, ako ne stižem da napravim hranu za izlet. Tako da moram priznati da me pomalo i zabavlja ad hoc funkcionisanje i snalaženje koje neminovno uslijedi. To me podsjeti na Tenerife avanturu i konstantno ponavljanje rečenice “I grđi su se snašli.” Lakše je naći izgovor nego način; jelte. Sljedeći hoc najavila je grmljavina koja je prijetila, i nalijevo krug sastavio nas je sa ljudima koje sam pomenula i nekim sinhronicitetima.

Prethodne neđelje, 13. avgusta 2023. godine, ljeta gospodnjeg, bila je najavljena meteorska kiša, ali egzistencijalna neđelja diktirala je neke drugačije planove, iako sam to veče htjela da razmišljam o željama. Danas sam za to imala prilike na Kapiji želja. A kako dugo nijesam mislila o željama, danas sam to htjela obavezno uraditi, a kad nešto želim… Oko dva-tri kilometra dalje u potpunoj prisutnosti put se otvorio, kao i idealno vrijeme i mjesto za pauzu i dopunu vode. Plodovi truda su se ubrali. Zamislila sam svoju želju. Dok smo ručavale, rekla sam J. da imam samo jednu želju – da nas na putu do kuće ne uhvati kiša. Važi ono dobro, staro, pravilo – želje koje se izgovore naglas neće se ostvariti. Za ove ostale ćemo viđeti. Nadam se da je rad sa strankama Vile sa Maganika bio u toku.

U povratku smo naišle na veliki broj turista, na neke izviđače… Ne, danas nijesmo osvojile nikakav vrh. Danas smo osvojile nešto mnogo važnije. Od Mrtvice nosim podsjetnik na upornost u pronalaženju i prokrčavanju svog puta, ma koliko puta ponirala ispod zemlje i rađala se ispod i iznad nje nova.

Pitala sam se zašto postoji puno naziva u ovom dijelu prirode koji se vezuju za mrtvo (Mrtvica, Mrtvo Duboko; pa nijesu Zadušnice), kad je lokalitet izuzetno živahan. Jedna verzija kaže da se, po legendi, izlilo Kapetanovo jezero usljed velikih snjegova i da je jaka bujica nosila sve pred sobom, čak i mrtve, sve do sela koje dobija ime Mrtvo duboko, a rijeka Mrtvica. Druga kaže da je rijeka toliko hladna da se ni mrtvi ne bi kupali u njoj. Treća kaže da je naziv zbog ponornog karaktera. Zaista smo na putu primijetile da voda ponire i, naravno, izvire opet.

Fali mi koje slovo o lijepom Danilovom mostu, ali ta su slova pošla mojoj majki i nekom mom mostu koji njoj gradim.

U istraživačkom poduhvatu nailazim dalje na video Lokalnih Hodača za koji dajem najtopliju preporuku, sljedećeg puta kada gradske solitere odlučite zamijeniti onim na Mrtvici. Da smo ga pogledale sve bi danas bilo lakše, ali ne bi bilo isto.

U povratku smo svratile do jednog mjesta na Morači da zalijemo turu, saberemo utiske, razmijenimo foto i video materijal. Loš izbor muzike uticao je na prekraćivanje ovog neizostavnog dijela ture, te se mi, mrtve hladne, vratismo kućama.

Ostavljam vas sa idejom da se na jesen odradi duža verzija ove ture – do Kapetanovog jezera i inspirišem najužim izborom fotografija.