Anima Mundi

Sad kad je kuća sređena, a turska kafa (Grci, izvinite) skuvana pravo iz mediteranske kuhinje poslužena uz Kitron liker direktno sa Naksosa, može se zapisati koji redak o Mediteranu. Nakon devet dana proputovanja i oko 3000 pređenih kilometara, izazov je preslikati impresije koje se još talasaju.

Brojimo sitno

Dugo čekan, prijeko potreban i debelo zaslužen odmor krenuo je 2. septembra ljeta gospodnjeg ’23. Ne doživljavam uvijek septembar kao dio ljeta, nekako je više neki novi početak i radost jeseni u vazduhu, ali svakako je moj prvi izbor termina za ljetovanje. Gužve su mnogo manje, a mora još dovoljno topla (mada ne smeta ni hladna voda), ljeto u smiraju…

Čim je sat otkucao i najavio kraj napornog radnog dana, sklopio se laptop, malo crno izbacilo iz kofera i izgrlilo, stvari su se popakovale u makinu i nakon ručka vijađ je krenuo. Uživale smo u pejzažu Skadarskog jezera, suncem okupanih Albanskih Alpa i širokih prostranstava. Tek poneka krava našla se na potezu Podgorica-Vlora. Vlora (Vlorë) je naša prva stanica na putovanju i moram priznati da sam žestoko potcijenila komšije, iz više razloga o kojima će biti riječi.
Trebalo nam je nekih pet sati, srećom nije bilo gužve na granici, a ni na samom putu, makar u ovom smjeru. Bila sam spremna na haos u saobraćaju, kao da se svakodnevno na našim putevima ne pripremam za to isto. Kad kažem haos mislim da džadom idu krava i neka baba koja je ne može obuzdati, pa neki đed koji je na magare natovario drva i korpu od pruća, tri vozača bickla, električni trotinet, sedamdeset auta, familija pješaka sa sve bebom u kolicima i jedan vozač Tomosa kod kružnog toka i svi ulaze u kružni tok sa samouvjerenjem da imaju prvenstvo prolaza. Na to su me pripremali svi koji su ikada vozili preko Albanije. Ne da nije bilo toga (a ne kažem da nekad nije), nego i dalje ne vjerujem koji je stepen saobraćajne kulture vladao. Iako je bila kolona u suprotnom smjeru, preticanje se dešavalo na nivou izuzetka, vozači su strpljivo čekali i držali odstojanje na širokim cestama. Možda je i dovoljno kontrole od strane policije uticalo na to. Čak su i nas zaustavili. Nekako smo se sporazumjeli da su pitali da li sam pila alkohol. Odvalili smo se od smijeha kad sam ja pokazala u prazno da nijesam, jer vozim.

Moram napomenuti već ovđe da su pripreme za ovo putovanje kratko trajale, te je bilo nekoliko logističkih izazova, da ne kažem propusta, koje smo rješavale u hodu. Jedan od njih je bio da smo prilikom rezervacije smještaja ostavile plaćanje direktno u smještaj, ne sjetivši se da je albanski lek na snazi. Srećom, primili su eure đe god nam je to zatrebalo.

Pet sati, mnogo pjesama i beskrajni sram zbog predrasuda kasnije – stigle smo do apartmana. Domaćin nas je dočekao u te kasne sate, otvorio kapiju i makina je zajedno sa nama pošla na zaslužen odmor. Apartman smo platile svega 20€. Da budem preciznija, cijena je bila 16€, ali ostavile smo 20€ zbog čega je domaćin djelovao enormno srećno. Uz koji redak u notesu i nakon koje pročitane stranice, san je uzeo svoj danak.

Bravo, komšije

Čudno je kad se spakuješ za deset dana, a onda izneseš prepuni kofer na jedno noćenje, ali navikle smo se već nekako na ovaj ritam. Časkom se spakovale i otišle na doručak u tavernu Arial. Konobar je došao i pitao da li želimo doručak. Na naše da, on je otišao. Ubrzo smo shvatile da je doručak stavka na meniju, da nema da birkamo što ćemo. Prilično gladne, bile smo stava “daj što daš”, ne očekujući da će doručak biti odličan.
Prženo jaje, povrće, domaći sir, priganice, med, džemovi, domaći hleb, keksići, mlijeko, sok i lubenica bili su brzo na našem stolu. Smazale smo sve i poručile kafu. Ljubazan momak je došao i reko da može dvije kafe. Bez dodatnih pitanja, donio je dvije preukusne kafe. Doručak – može. Kafa – može. Vrlo jednostavno. Toliko mi je prijala jednostavnost tog jutra da počesto od tad razmišljam koliko i što to sve još komplikujem u svom životu. Naravno da se ljepota ljudskog postojanja ogleda u raznolikosti u svemu, ali možda smo počeli pretjerivati…

Sve to za nas dvije koštalo je 10€. Čini mi se da ga ni kući ne mogu spremiti za te pare sa ovim konstantnim skokovima cijena. A takođe mi se čini i da nas Albanci polako pretiču u ugostiteljstvu. Đe god sam pogledala, bilo je puno; a niđe nijesu bile gužve. Vjerovatno utiče i što je prošao jek sezone, ali moje zadovoljstvo uslugom i kvalitetom i dalje stoji. Domaćinski i pošteno.

P.S. Đede, izvini zbog ovog naslova.

Jadransko-jonskom magistralom

Napunile smo baterije i krenule dalje prema Nafpaktosu na koji smo nabasale slučajno kad smo pravile plan puta. Nijesmo htjele voziti do Atine “iz cuga”, pa je nekako isplivalo ovo preslatko mjesto na samom ulazu u Korintski zaliv.

Do granice smo došle ležerno, uz dobru muziku, čitanje o albanskoj istoriji/kulturi i crnogorsko-albanskim odnosima. Tik nakon granice algoritam je za nas odabrao Jevremovićevu Grkinju, te nas je taj sinhronicitet lijepo razmrdao.
Pravile smo pauzu u preslatkoj J(o)anini od koje smo viđele samo dio jezera Pamvotida i ništa od vizantijskih i osmanskih tekovina.

U Nafpaktos smo stigle predveče, osvježile se i počastile večerom u obližnjem restoranu, Ev Onions (Εύ-Οίνος). Sve me je to podsjetilo na meračenje na Tenerifima i priču kako ranije nijesam obraćala pažnju na gastro ponudu. U jednom periodu života bila sam spremna pristati na unos hrane nekom tableticom, ako bi ona imala sve potrebne sastojke. Međutim, sa promjenom životnog stila, promijenio se i moj odnos prema hrani. Kako je to jedna tema za sebe, skratiću priču sa zaključkom da sam bila u gastro raju na ovom putovanju. Ako se nađete slučajno ovđe, onda topla preporuka za njihovu Ifestia salatu i domaći roze. Prejedanje je izbalansirala jedna lijepa šetnja pored mora uz komade bogatije i meni lično ljepše arhitekture. Vidi se da su Venecijanci bili ovđe i šteta što nijesu ostali malo duže. Ostavili su i tvrđavu unutar koje je venecijanski dvorac koje nažalost nijemo stigle obići.
Vremenom sam se naučila da ne “sudim” o mjestima samo po njihovoj ornamentima bogatim građevinama, ali što ću kad volim viđeti lijepu arhitekturu, a ne kuću/zgradu kao da ju je crtalo dijete u prvom osnovne? Arhitektonska komponenta Nafpaktosa ucrtala se u sjećanje i pridodala njegovim dražima.
Kad smo kod arhitekture, prilikom ulaska u grad dočekao nas je Rio-Antirio, impresivan most koji prelazi preko Korintskog zaliva i povezuje Peloponez sa ostatkom kopnene Grčke.

U čarima mjesta uživale smo i naredno jutro uz nevjericu da nemamo đe śesti da doručkujemo u osam ujutru. Jesam li pomenula kako su Grci ljubazni? Ne? E, pa pravo vrijeme je da sad to pomenem. Pola sata je do devet, vrtimo se gradom sa težnjom da se ne udaljavamo previše, jer treba da krenemo prema Delfima i Atini. Iz jednog od kafića koji se tek otvara, konobar izlazi i objašnjava đe postoji pekara u kojoj možemo kupiti nešto da jedemo. U znak zahvalnosti, došle smo popiti kafu kod njega. Naravno da nije bio nikakav problem da tu i pojedemo to što smo u pekari kupile.

Uz mini i brzu lekciju sa Interneta, ostavile smo Nafpaktos u saznanju da je bio jedna od strateških pomorskih tačaka tokom Peloponeskog, krstaških i otomansko-mletačkih ratova. Poznat je i pod venecijanskim imenom Lepanto i činjenici da je Sveta liga izvojevala pobjedu protiv Osmanlija baš tu, davne 1571. godine. Zanimljivo mi je bilo i da se Servantes borio baš u ovoj bici kao mladić. Kažu da je to ostavilo traga na njegovo kasnije stvaralaštvo. Naziv Nafpaktos dolazi od antičkog Naupaktus, što bi značilo brodogradilište. Pored svih ovih činjenica, ja ću ga pamtiti kao oazu gušta koju ću sigurno ponovo posjetiti budem li bila u blizini.

Nijesam pomenula ni kako je ovo moja druga posjeta Grčkoj. Prva je bila u junu ove godine i tada sam iskusila nešto ovog duha. Prije juna, J. i ja smo razmišljale o sljedećoj ljetnjoj destinaciji. U opticaju su bile Grčka i Sicilija (iako sam Siciliju već posjetila, ali toliko sam se zaljubila da bih išla opet i opet i opet). Na bandu Grčke prelomila je pozivnica za vjenčanje mog dragog prijatelja. Za sada Grčka 2: Sicilija 1. Sicilija ostaje da se izjednači nekog sljedećeg puta.

Filozofsko uporište

Na nešto manje od dva sata od Nafpaktosa nalaze se čuveni Delfi. Bilo je još mjesta koje smo rado htjele posjetiti (na primjer Meteori), ali od nečeg smo morale odustajati, put je sam po sebi bio intenzivan. Ima već godinu i po dana kako idem u školu filozofije i nema potrebe da naglašavam zašto smo morale svratiti do ovog arheološkog nalazišta.

Ne usuđujem se mnogo reći sa filozofskog, a ni istorijskog aspekta. Ipak sam ja samo učenica filozofske škole. Ono što se usuđujem reći je da u filozofiji nalazim snagu koja je postojala i ranije, ali je nijesam baš umjela najbolje opisati sebi. Drugima je neću opisivati ni sad. Reći ću ugrubo da je filozofija za mene recept, put, način ispravnog življenja, te da ona kao magnet na površinu izvlači iz mene sve ono oko čega srce zaigra. Škola je to lijepo pokrenula. Dođe mi kao neki unutrašnji kompas i nakon jedne životne i filozofske krize bilo mi je potrebno da na ovom putovanju prođem baš ovim putem, dok su mi pod rukom stoička učenja.

Kroz najljepšu plantažu maslina, obilje čempresa i mnogo serpentina došle smo do UNESCOm zaštićenog proročišta. Usput smo smišljale koja bi pitanja mogle postaviti i većina je bila šaljivog karaktera. Neka ozbiljnija ostala su u tišini između nas i proročišta usječenog između planine Parnas i Korintskog zaliva.

Grčka mitologija je prezanimljiva i jedva čekam da naučim mnogo bolje razumjeti simbole koji predstavljaju suštinu svakog mita. Do tada će mi ostati sve stumbano kroz prizmu bukvalnosti i ograničeno razumijevanjem i obojano neprikladnim humorom na konto svaštočinstva.

Imale smo prilku da vidimo Omfalost, kamen koji predstavlja pupak, odnosno centar svijeta (kao što se smatra da je i centar čovjeka); antičku riznicu, staru rimsku Agoru, Apolonovo svetilište, odnosno njegove ostatke, teatar i stadion.

Legenda kaže da je Zevs poslao dva orla, sa dva kraja svijeta i naredio im da lete jedan prema drugom kako bi odredili centar svijeta. Orlovi su se sreli na obroncima planine Parnas, u Delfima, što im je davalo naročit značaj.

Međutim, kako je sve krenulo? – I Bog stvori Kim. Ne, ne… Drugi Bog, drugo vrijeme, ipak. Na mjestu đe je Apolon pobijedio Pitona on osniva proročište koje za cilj ima izricanje Zevsove volje. To (se) čini kroz usta Pitije. Delfi postaju centar religijskog života Grčke. U početku proricanja su se mogla raditi jednom godišnje, na dan kada se obilježavalo Apolonovo rođenje (7. februar/mart), potom jednom mjesečno sa izuzetkom zimskih mjeseci, takođe 7. dana u mjesecu. Prvenstvo su imali oni sa posebnim zaslugama (samo da nešto pitaju), a ostali su svoj red dočekali žrijebanjem. Međutim, znamenje je moralo biti povoljno da bi do izricanja uopšte došlo. U početku je posmatran let ptica, a nakon toga žrtvena životinja. Posmatrala se koza (kojih u Grčkoj zajedno sa ovcama i kobilama ima u velikom broju) koja se polije hladnom vodom. Ako se naježi čitavim tijelom, sve do nožnih članaka, Pitija bi sjedeći na tronošcu nad provalijom i u dimovima izrekla proročanstvo. Žvakala bi listove lovora, padala u zanos, a nerazgovjetnost riječi bi rastumačili prisutni sveštenici. Jednom prilikom je protiv znamenja i svoje volje Pitija krenula izricati proročanstvo, ali nije izdržala do kraja. Nekoliko dana nakon tog događaja Pitija je izdahnula život.
Svaki posjetilac bi plaćao određenu naknadu, a mnogi su donosili i zavjetne darove koji su se čuvali u riznici. Delfi su na taj način osim slave stekli i veliko novčano i umjetničko bogatstvo. Kasnije su to opljakčali Neron i Sula i dolazak Rimljana označava pad moći Delfa.
Na koncu, vizantijski car Teodosije naredio je da se svi hramovi i Pitijske igre održavane na obližnjem stadionu zatvore. Pitijske igre bile su po značaju odmah nakon Olimpijskih i održavane su u čast Apolona. U početku svake osme godine. S tim da je pored sportskih disciplina takmičenje održavano i u umjetničkim.

Danas Delfi žive od stare slave i poklonici arheologije, filozofije, istorije, mitologije, kulture i umjetnosti nađu se na ovom putu da se naklone pobjedi mudrosti (Apolon) nad nagonima (Piton) i oslušnu iz drevnog kamena “Upoznaj sebe i upoznaćeš Bogove.” Više i poučnije o Delfima može se pročitati na sajtu Nova Akropola Srbija.

Ono što je mene navelo na razmišljanje jeste redosljed na nalazištu. Recimo, bilo mi je logično da prvo ide stadion, a onda teatar i na kraju hram. Neki poredak tijelo-duša-duh. Međutim, prvo smo naišle na hram, potom teatar i na kraju stadion. Možda takav poredak predstavlja ravnotežu duhovnog u tjelesnom, tjelesnog u duhovnom. Dopada mi se kod Grka što ne izuzimaju tjelesni, fizički aspekat iz cjelokupnog blagostanja pojedinca već obraćaju pažnju na ravnotežu duhovnog i tjelesnog. Primjećujem kako se on zna izuzeti kod ljudi koji govore o duhovnosti. Naše tijelo jeste naš hram.

U antiku sam se zaljubila u petom razredu osnovne škole na času likovnog. Sjećam se živopisno tog momenta kad sam izmolila nastavnicu da referate o antičkoj Grčkoj, Rimu i Egiptu pripremim baš ja. U toj maloj jedanaestogodišnjoj glavi prštali su vatrometi nevjerice da čovječanstvo može da stvori tako nešto lijepo, moćno i trajno. Zahvalna sam mojoj nastavnici Ladi što mi je približila umjetnost.
Antički svijet nastavio se odvijati pred našim očima kasnije tog dana i u Atini. Čitavo putovanje proteklo mi je u upoređivanju onoga što vidim izdaleka i izbliza. Recimo Atina izbliza ne izgleda nešto posebno. Opet te dosadne zgrade, čudno naslagane, natrpane, bez nekog jasnog reda i smisla. Onda se popneš na Akropolj i sve dobije formu i smisao, po drugi put. Izdaleka vrvi život pod vrelinom zraka i uz plavetnilo neba i mora. Ne znam da li se Sunce udvaralo mermeru, ili mermer Suncu, ali taj spoj uz podršku maslina na povjetarcu bio je savršen.

U Atinu smo stigle neđe oko 4 sata poslije podne i do 10-11 sati uveče prepješačile nekih 19km. Dan smo privele kraju uz preukusnu večeru tik uz trg Monastiraki uz musaku, saganaki i čašu piva. Od kuće je stigla još jedna tura piva i dezert. Razmazili su nas Grci, nevjerovatni su domaćini. Već se uz popijenu kafu zvijera i traži nešto slatko po povratku u domovinu.
Konobar u restoranu “Bairaktari” je bio toliko ljubazan da sam ga htjela izgrliti. Divan čovjek. Odšetale smo do trga Sintagma. Uspijevam pomalo čitati grčki, što je u situacijama kada nešto tražimo znalo bilo korisno. Došao je dan kada mi je ε okolina bila od koristi. Šetnjom do smještaja došle smo na spremanje u najčudnijem toaletu čija veza WC šolje ide u plafon. Zamislila sam da je to zapravo zvonce koje kad povučeš pozvoni hordi minjona koji sipaju vodu sa tog gornjeg sprata. Na svu sreću – pušta se voda.
Nešto malo iza ponoći posjetio nas je Hipnos. Narednog jutra od 6 sati – Atina έξοδος.

Iznenađenje na putu

Kada kažemo Grčka, prepostavljam da većina nas pomisli na more, ostrva, Akropolj i feta sir. U nekom sljedećem krugu asocijacija dolaze Olimp, mitovi, filozofija, Sparta… Pored oko 6000 ostrva koji drže pažnju, kao se zaboravi na planine, naročito ovako ljeti (premda smo ponijele planinarsku opremu). Na putu do Atine, a odmah nakon Delfa na obroncima Parnasa nalazi se još jedan dragulj – Arahova.

Arahova je popularno mjesto među skijašima, a ja kao novopečena skijašica to nikako nijesam mogla znati. Vidim već đe bih mogla zimus na skijanje.
Sunčan ljetnji dan, oko 1 sat iza podne, jedva došle sebi od vrućine, a na izlozima radnjica šubare, šalovi, rukavice; između ostalog. Ništa nam ne bi jasno. Mjesto nas je toliko očaralo da smo odmah napravile pauzu za kafu i popile ne znam koji po redu hladni espreso. Nije samo espreso bio hladan.

Oči su odmarale u pogledu na šarmantne kućice, kaldrmisane ulice, hrpu malih radnji sa suvenirima i domaćim radinostima. Začas sam se premostila u djetinjstvo kad sam gotovo svakodnevno gledala Hajdi. Idila nije dugo potrajala, ali sigurna sam da će me put nanijeti opet ovđe. Ako ne zbog planine, onda sigurno zbog prelijepog ručno rađenog tepiha koji sam ozbiljno razmatrala da kupim.

Ostavljajući Arahovu za leđima, sinulo mi je da je pariski Monparnas (Montparnasse) francuski naziv za planinu Parnas i sjetilo me na jedan očaravajući dan u ovoj četvrti, kao i na činjenicu da o Parizu nijesam pisala dovoljno i dugo.

A meni su ti to grčka sela

Čitava poenta odmora bio je odmor kakav smo imale na ostrvu. To nam je suštinski trebalo, ali htjele smo to ipak uklopiti u putovanje kolima (dopalo nam se tako putovati na Tenerifima + volimo ostrva opasno). Kad smo već tu, onda se moralo posjetiti još nešto i na putu do Naksosa.
Moj prvi prijedlog je bilo ostrvo Paksos, ali htjele smo nešto autentičije, prepoznatljivije i tipičnije grčko. Iako bi Paksos u Jonskom moru skratio put, izbor je pao na Naksos. Nijesu nas privlačila popularna mjesta poput Mikonosa, tako da ih nijesmo ni istraživale.
Ostrvo nam je bilo dom nepuna tri dana. Žao mi je što nijesmo ostale duže. Neđelju, mjesec… Zauvjek?
Nego da se vratim korak nazad… Sjećate li se onih pomenutih logističkih izazova? E, pa evo jednog u najavi. Iako smo ustale i stigle dovoljno rano, nijesmo bile spremne da je Pirej velika luka, da se treba čekirati na veb stranici i da postoji i više pristaništa za ukrcavanje. Još jedan korak nazad… Kad smo pravile plan puta, fokusirale smo se na odabir smještaja na ostrvu i našle najbolji smještaj ikad. Jedno dva-tri dana pred put kapiramo da nam je smještaj sat i po vožnje od luke i da nema dovoljno informacija o javnom prevozu. Karte za feribot smo kupile samo za nas dvije. Karte nijesu nimalo jeftine i odlazak automobilom povećava značajno troškove cijelog putovanja. Međutim, dogovaramo da ćemo smisliti u hodu, jer ne možemo posebno dokupiti kartu za Korsu. Jedna od opcija bila je da rentiramo auto na ostrvu, ali to nam dođe nekih približnih troškova. Dan pred polazak odlučujemo da ćemo pokušati kupiti kartu za auto direkt kod trajekta. Na sto crnih jada i Edge brzinom interneta, nalazimo mapu i prilazimo pristaništu E7, ali niđe ne vidimo šalter Minoan Lines. Nekako nalazim parking, odlučujemo da Korsa ipak počine koji dan u Atini uz molbe nebesima da je neko ne pokupi odatle, jer je parking prilično nesiguran. Adrenalin polagano kreće da skače. Uočile naš trajekt, imamo još pola sata, sve je u redu. Na putu ka trajektu uočavamo prodajno mjesto i stajemo ipak da vidimo je li moguće ukrcati našu Korsu. Ispred nas grupica ljudi, a gospođa koja prodaje karte ima poriv da sve ispiše krasnopisom nalivperom i da se isćakula sa gospodom, priupita i za sestru od tetke brata od strica zaovičića pašanoga kume najbolje drugarice. Prva posjeta Grčkoj me je spremila na njihov “sigá sigá” (σιγά σιγά) modus operandi, pa je pribranost ostala pod kontrolom. Roknuh i ja jednog Pitona, spremajte mi hram.
Dolazimo na red i pitamo da li imamo vremena da se ukrcamo ako sad kupimo kartu za auto. Ma naravno, bez brige; prilično lagano i samouvjereno uzvaraća gospođa i uvjerava nas da stižemo bez problema. Ostavljam J. pasoš, dokumenta za Korsu i svu logistiku oko kupovine, uzimam kofer i trčim do auta. Red je kilometarski, ali odlučujemo da rizikujemo. Ako ne stignem, gubimo sve. Gužva je tolika da ne mogu da izađem sa parking mjesta. Nekako se uguravam. U jednom trenutku kapiram da sam u pogrešnoj koloni i da moram tri trake da presječem da bih stigla na naš “Festos Palace“. Betonske pregrade nalaze se duž dobrog dijela kolone i ne mogu da skrenem. Instant karma za uguravanje sa parkinga. Ruka pravde radi kako treba. Adrenalin radi jače.
I dan danas mi nije jasno kako sam ušla u pogrešnu traku, kad sam prošla kroz kapiju E7 sa tog parking mjesta. Srećom, tješim se, nijesam bila jedina. Čovjek je ispred mene napravio istu grešku. Uočivši to, ispratila sam njegov manevar i uspjela da pokupim J. koja je brižno sve to ispratila, bodrila me glasovnim porukama, ulećela u auto i ukrcaj je pao na vrijeme, a odmah za njim i odluka da povratnu kartu dokupimo čim stignemo na ostrvo.

Jedan mali savjet: nemojte bogohuliti pred polazak na put. Prethodnog dana u Arahovi kupile smo majicu sa likom Meduze i prisjećale se mita o njoj. Te ja tu popljuvah Posejdona koji ju je silovao i sve patrijarhalne obrasce, malo i Atinu i ostale Bogove što umjesto da je zaštite, oni su je kaznili. Onih 19km u ravnim sandalama došlo je na naplatu sa bolom u nozi do kraja puta (nije ni da je sad sve kako treba), a pet sati vožnje; pardon, ljuljanja feribotom rezultiralo je zamalo ispuštanjem ove duše svijeta. Bila sam pod kontrolom sve do odlaska u toalet koji nije najprijatnije mirisao, što zna razdražiti moj želudac, i u kom je neka žena ispuštala svoju dušu. Do kraja vožnje zaboravila sam na impresioniranost ogromnim feribotom kom je klima prejako radila zbog čega smo se smrzle, te naizmjenično čitala stoike i drijemala. Još jedna odluka je pala za povratak – da se dobro obučemo, pomele se na Ilindan.

Luka Naksos dočekala nas je vedra, povratila nas jakim vjetrom, a mi smo pristale sa sat vremena kašnjenja. Čitaj: vrijeme je za još jedan hladni espreso. Uzimamo odmah karte za povratak i nakon što smo se okrijepile uz kafu krećemo vožnju ostrvom.

Arhitekturalna estetika izdaleka uopšte me ne očarava, minimalizam naizgled djeluje dosadno. Priroda, međutim, kupuje me odmah. Putevi su uzani, seoski, prolaze kroz sela odjednom i isto tako iz njih izlaze. Naš domaćin kaže da ne žurimo, imao je nezgodu. Mi ga poslušasmo i uz jedan EKV album uživasmo u smjeni planina i mora kroz grčka sela. Zapadni dio ostrva je prometan, živahan. Mi smo išle prema njegovom istočnom dijelu koji je više divalj, ali izrazito spokojan. Očaralo nas je što smo se u većini mjesta nagledale lokalnog stanovništva u njihovoj dnevnoj rutini, u ćakulama na kafanskim stolicama ili na stepenicima tik pored puta.

Na putu prema jednoj od bezbroj plaža na ostrvu naišle smo na neki natpis “Little Farm of Naxos Fine Art of Living”. Slow living je tema koja mi okupira misli cijelog ljeta. Okupira ona i duže, ali ovog ljeta je dobila ime, formu i konkretne želje i ciljeve. Pomislila sam kako su vlasnici farme vjerovatno neki stranci, ili, eventualno, Grci, koji žele privući određenu klijentelu. Za ovaj zaključak kriv je isključivo ogroman broj pogledanih TikTok videa na ovu temu. Obožavam one prosvijetljene (uglavnom Amere) koji se magično presele neđe po Evropi, u neku seosku vilu, napušteni dvorac ili farmu koju, naravno, kupe i onda palamude (s oproštenjem) o smislu života i kako nije sve u šoldima.
Bolje išta nego, ništa, svakako; zagovaram takav stil života, ali bacila bih ih ja malo na umijeće preživljavanja na ovim prostorima, recimo tokom devedesetih. Ovo i meni mogu reći svi oni koji nemaju vode za piće, hranu za jesti i tako dalje. Ne mogu se igrati sad Faktologije, časti mi. Opet ću gledati te videe, tako da mi zalud priča.
Uglavnom, čini mi se da bi ovakav jedan natpis bio pleonazam za bilo kog Grka/inju. Njima je to podrazumijevani način življenja, zaključila sam iz svega priloženog. Pa nije baš slučajnost da se u Grčkoj nalazi jedna od plavih zona na svijetu. Plave zone su regije u kojima ljudi žive srećnije i duže zahvaljujući dobroj ishrani, zdravim stilovima života i jakoj povezanosti za zajednicom.

Putevi na ostrvu ne idu toliko često uz obalu, ili makar ne previše blizu njoj. Obale su prostrane, rezervisane za plaže i ni na jednoj nema gužve, naplate parkinga niti problema u nalaženju istog. Većina puteva kojim smo išle vodila nas je kroz unutrašnjost i planinsko-seosku regiju.
Takvim putem smo i došle do naše oaze mira i sačekale Sarisa u društvu dvije izuzetno mazne mačke, u hladu maslina, s pogledom na planine sa jedne i na more sa druge strane, u potpunoj tišini koju bi povremeno narušilo mekećanje komšijskih ovaca. Saris je došao krvavog lakta i koljena na svom motoru i dodao nam ključeve preslatkog apartmana. Nezgoda je bila sudar sa automobilom, a na pitanje da li je otišao kod doktora, odmahnuo je rukom ukazujući da je doktor daleko u gradu Naksosu. Dao nam je nekoliko savjeta i nestao s vjetrom. Ostrvska arhitektura izbliza – odličan 5. Počinjem razumijevati zašto tako grade kuće. Minimalizam me ne žulja.

Nije nam ostalo ništa drugo no da se spremimo za večeru. Tarzan i Fibi, pomenute mačke, ostale su da vrebaju na terasi. Nijesmo sigurne da Fibi nosi to ime, ali iako nijesmo dobro čule, odlučile smo tako da je zovemo.
Odvozale smo se do Motsune, dva-tri kilometra udaljenog sela u kom je, po subjektivnom osjećaju, zajedno sa nama bilo dvadeset ljudi. U “Sea you Soon” poručile smo izobilje hrane i precijenile se. Ako ništa, bile smo site i mi i mačke. Pojela sam najljepšu ribu ikad uz mnoštvo povrća. Domaćini su nas počastili dezertom, vrhunskom mastikom i limonćelom.

Jesam li rekla koliko vrijeme na ostrvu teče sporije? Naspavane i odmorne odmah nakon vrhunskog domaćinskog doručka u Motsuni nastavile smo u pravcu plaže. Bilo je teško odlučiti se za jednu, ali pobjedu odnosi Aliko plaža. Malo jače od sat vremena od najtišeg raja u Ligaridiji tirkizno savršenstvo postepeno se otkriva. Preko stijena dolazimo do najsitnijeg pijeska koji i sad isplivava po kući i radosno pozdravljamo Egeja. U podkastu koji smo slušale u povratku rodnoj grudi učimo da se kralj Egej bacio sa litice u more misleći da mu je sin mrtav nakon što je vidio crna jedra na brodu sina Tezeja koji se vraćao sa Krita nakon pobjede nad Minotaurom. Po njemu more dobija ime.
Za sebe nekad kažem da sam pola žena, pola tirkiz koliko volim tu boju. Prilaz tirkiznom dragulju uz sitni pijesak bio je neobično prošaran stjenovitim reljefom, tako da je i sama dubina varirala. Plaža je uzana, sa ne baš previše prostora. Tražeći svoje mjesto primijetile smo da je proporcionalno udaljenosti sve manje i manje odjeće na ljudima. Kraj plaže obilježava bez odjeće zona. Po sredini poneko ima kupaći kostim. I to je gola istina.
Imale smo na umu posjetiti još jednu plažu, ali od tog plana se odustalo, jer smo htjele izmeračiti na jednoj prije posjete lučkom gradu i suzbiti iracionalnu želju da obiđemo sve plaže.

Ležaljki i suncobrana za rentiranje nema, pa smo mi svojoj umbreli našle mjesto i ušuškale se između dvije stijene. Posejdon nam nije sve oprostio, tako da nas je nepunih sat vremena po dolasku otjerao talasima. Naša spretnost je bila brža, uspjele smo spasiti stvari od morske vode. Onaj plan sa dvije plaže – traži i daće ti se; ili budi oprezna što želiš, možda ti se i ostvari.
Agios Prokopios sa kriterijumima jedne od najljepših plaža na ostrvu i u cijeloj Grčkoj, a blizu Naksos grada, postala je naše sljedeće odredište. Provele smo jedno lijepo podne tamo, ali obzirom na uređenost u vidu plažnog mobilijara i veći broj turista, meni se i nije toliko dopala.
Treba mi devet života da proputujem kuda želim i još toliko da se vratim nekim mjestima, ali na Naksos ću doći opet i istražiti više, ostati duže. Iako pitomije na zapadu u odnosu na istočni dio, plaže nijesu toliko pitome u poređenju sa ovim našim; što im trunke ne umanjuje ljepotu. Možda je do toga što ovaj “naš” bog kao da radi u državnoj službi. Ostaje da zamišljam divljinu Istoka.

Smiraj dana obilježila je još jedna predivna večera, šetnja Naksosom i lagana priprema za planirani odlazak na planinu Zas, poznata i kao Zevsova planina.

Planina Zas (Zevs)

U jednoj mitološkoj verziji Zevs je odrastao u ovim planinama, skriven u pećini od paranoičnog oca Kronosa đe su o njemu brinule božanske nimfe. Kronos je strahovao da će ga sopstvena đeca svrgnuti s vlasti, pa ih je gutao po rođenju. Kod nas se to moderno kaže – bio je ugrožen.
Uz pomoć nimfi poznatih kao Kureti, Zevsova majka Rea je zamotala kamen u pelenu koju je Kronus progutao misleći da je Zevs. Kureti su prikrivale dječiji plač izazivajući veliku buku tamburinama i plesom. Na kraju je Zevs svrgnuo Kronosa i Titane. U drugoj verziji, Zevs se skrivao na planini na Kritu. Bilo kako bilo, planina nosi lokalnu verzuju njegovog imena – Zas.

Prethodne večeri šarmantna gospođa nas je upozorila na najavljeno loše vrijeme. O, ne, ne opet, još jedna epizoda van dometa na kiši sa lošom opremom. Sunce nas je probudilo sa jedne strane, oblaci dočekali sa druge. Ja sam, kao i uvijek, voljna da idemo, pa kud puklo. Puklo je da u selu Filoti, odakle je i naša polazišna tačka popijemo kafu i krenemo. Jedino što mi je teško palo kod ove ture jeste jak vjetar pri vrhu i oblaci koji su zaklonili pogled na Kiklade. Sa 1008 mnv je trebalo da se vidi cijeli Naksos i Kikladska ostrva. Iako je AllTrails kategoriše kao tešku, tura je dosta lagana, oko 9km puta bez nekih opasnosti i 600mnv visinske razlike i ukupnom trajanju manje od tri i po sata. Bilo je i dosta vlage, u jednom trenutku mi je kompletna kosa bila mokra. Naišli smo na dosta planinara i ispozdravljali se sa njima. Pamtim i lijep pozdrav sa bogatom florom i faunom tokom čitavog puta. Na vrhu smo se osvježile sočnom nektarinom i krenule polako nazad, prema plaži. Želja da se u isti dan ode na planinu i kupa u moru je ostvarena. Mada je prava verzija želje da to odradim nakon skijanja.
Šteka mi umijeće opisa ovih ljepota, pustiću da naredne fotografije govore za mene.

Mikri Vigla nas je dočekala s vjetrom. Plaža je kombinacija Velike ulcinjske plaže i Plavih horizonata. Vjetar je pomamljivao pijesak koji se nemilosrdno zavlačio svuda, pa je gušteranje premješteno u obližnjem kafiću na, naravno još jedan, hladni espreso. Dok se popila kafa stanje se malo smirilo, pa se moglo nastaviti čitati i drijemati na Suncu sve do polaska za Portaru.
Konstrukcija (još jednog) Apolonovog hrama započeta je u VI vijeku prije nove ere, ali hram nikad nije završen. U jednoj legendi kažu da je na tim vratima u hramu Tezej dočekao svoj kraj. Mi smo tu dočekale kraj Zemljine rotacije za taj dan. Smjenom noći nastavile smo prema gradu u potrazi za suvenirima, dok smo za večeru odabrale provjerenu domaćinsku atmosferu Motsune.

Na ostrvu su najviše slavili Dionisa, u vidu raznih obreda, svečanosti i festivala. Ima smisla obzirom na to da je regija bogata vinovom lozom. Slavile smo ga i mi uz koju čašu vina.

Sa novom smjenom dana i noći morskim putem smo nastavile ka Atini. Naravno da ovog puta nije bilo tako hladno na feribotu, ali put je lakše pao u odnosu na dolazak. Izgleda smo malo odobrovoljile Posejdona. Srećan put i mirno more često kažem, a od sad će to više iz srca doći.

Ponoć je u Solunu

Preko petnaest sati kasnije, tik pred ponoć stižemo u selo Neo Risio, na pola sata vožnje od Soluna. Sve preporuke za Villa Ampelos, još jedan ruralni raj. Ovo je prvo putovanje na kom je osim cijene za smještaj bilo još kriterijuma. Iako nam je trebalo samo jedno noćenje, nijesmo odoljele da rezervišemo sobu.
Priznajem da sam se malo unervozila između Atine i Soluna. U jednom trenutku kilometri su sporo prolazili, a pratila nas je i neka kiša. Nijesmo imale pojma da su poplave u zemlji, tek mi se kasnije vratio film da su nas usporavali kroz tunel, jer je bila neka ogromna voda. Nijesam bila umorna, samo je psihički bilo teško. Po dolasku nakon osvježavanja, brzo se zaspalo.

Probudila sam se uz prirodnu svjetlost, soba je orijentisana prema Istoku. Protegla sam se, meditirala, čitala i pisala na terasi i napunila baterije za ostatak dana i puta. Doručkovale smo i šetale Solunom koji nikako nije bio u planu puta, ali zbog svadbe na Halkidikiju, nametnuo se ga logično rješenje i došao kao prijatno iznenađenje.

Uz omlet i hladni espreso baterije su bile do kraja pune i nekoliko sati začas je prošlo. Solun je komforniji od Atine, ulice su šire i ljepše, arhitektura drugačija. Vidi se da osim grčkog, postoje i drugi uticaji – Rimljani, Vizantijci, Osmanlije… Moderan evropski grad, nema što. Nekoliko logističkih koraka odradile smo prije polaska za Nea Skioni i pripremu za vjenčanje.

Makedonsko-američko vjenčanje bilo je predivno, drugačije od svega na što sam navikla, kao u filmu, uz zalazak pored mora, uz masline, na Delmare Pantazara Estate. Nijesam ni sumnjala da će moj prijatelj i njegova izabranica pronaći išta sem ovako lijepo mjesto održavanja i koncept u skladu sa njihovim željama. Nijesam fan svadbi i vjenčanja, ali lijepa ceremonija se da organizovati i bilo je istinski dirljivih trenutaka koje ću ipak pohraniti unutar svoje riznice sjećanja.
Do ranih sati izigrali smo se uz dobru muziku, a posebno oduševljenje nastupilo je uz makedonske i jugoslovenske numere.
Od mladoženjinih roditelja dobila sam titulu “od Crna Gora” uz svoje ime, a od mladoženje Dancing Queen. Od mene dosta.

Željo, moje srce gori

Ne znam zašto sam tako dugo oklijevala da posjetim Grčku. Vjerovatno usljed lošeg marketinga koji se plasira kod nas, a i činjenice da je blizu, pa da imam kad. I evo sad u dva mjeseca dva puta. ‘Oće to tako. I drago mi je da jeste. Doći ću opet.

U ovom śevernijem dijelu Albanije kojim smo u povratku išle vozači nijesu toliko disciplinovani, pa je bilo dodatnog opreza; ali divljenje prirodi nije jenjavalo. Rekla sam J. da iduće godine idemo na putešestviju Albanijom, a brzih vikenda se družimo i na Prokletijama.

Put do kuće proletio je uz koji dokumentarni podkast o Grčkoj, a onda smo obrnule na crnogorske narodne pjesme, na Perper, Katapult, Who See… Svuda pođi, kući dođi. Nema ka rodne grude. Već oko ponoći grlila sam ljubljeno demonče.

Najtoplija preporuka od mene za ovakvu avanturu. Rado ću podijeliti još savjeta i informacija. Ako se odlučite za đir Grčkom – srećan put… I mirno more.

P.S. Zahvalnost za većinu fotografija i uredništvu ovog izdanja dugujem mojoj saputnici, J.