Mrtvo Sunce

Na gori zelenoj stajaćemo i gledati kako se svijet ruši. Talasi će silno zdrobiti ono malo koje domom zovemo. Zadnji jecaj drveća sa morskog dna najaviće kraj. Zemlja će se razbiti u sunovrat kao djelovi ogledala na milione komadića u kojima je odraz neba koje gori. Ljudi će vrištati kao da im naživo munjama skidaš taloge prokletstva vjekovima naslagane. Na ognjištu leševa vjetrovi će plesati najljepši valcer. Pod čekićem vremena figurine će trčati da spasu ovozemaljsko dok ne postanu zakucane kao ekser u drugu stranu vječnosti. Prevrnuće se i Nebo i Zemlja dvanaest puta. Kroz kapiju pakla gorućeg neba u najužasnijem vrisku Univerzuma u žutoj izmaglici pojavićeš se Ti. Širim krila u sjaju Tvoga Sunca dok sudnji čas sluti vječni potop, dok more guta planine uz gromoglasni prasak. Tišina… Da se sveti ime Tvoje… Smrt nije ništa drugo nego naličje Života. Šapat… Neka bude volja Tvoja. Zaranjam u mrtvu vodu golom dušom samo da se još jednom iz nje probudim i shvatim da sve je Jedno.