Anima Mundi

Pokušavam da se sjetim kad sam počela pripreme za polumaraton i, iskreno, nemam pojma. Čitavog života sam fizički aktivna uz manje ili veće pauze. U posljednje dvije-tri godine, te pauze su sve kraće, osim onda kada me tijelo pošalje na prinudni odmor.

Inatom protiv smotanosti

Moje sportske aktivnosti kreću u desetoj godini života, da ne računam folklor koji sam krenula sa sedam godina (nije baš sport, jelte, iako sam znala pošteno da se umorim). U četvrtom razredu osnovne škole iz fizičkog vaspitanja dobijem ocjenu dobar (3). Moj svijet se urušavao. Što je sa svim peticama koje sam prethodno imala? Što je s mojom Lučom? Zamlaćivala sam se glupostima (iz ove perspektive, ali tada je to stvarno bio smak svijeta). Nije dolazilo u obzir da to tako ostane. Zamislite najsmotanije moguće dijete koje je moglo biti; a vjerujem da je ta smotanost velikim dijelom dolazila od straha i zbunjenosti, jer ne pamtim mnoga ohrabrenja u ranom djetinjstvu na konto moje spretnosti i okretnosti. Smijeh u tim komičnim situacijama, koje su svima bile komične osim meni, takođe nije bio od pomoći. Trebalo mi je dosta vremena da izgradim svoje samopouzdanje.
Inat me je gurao naprijed. I dan danas se zainatim sebi i ne priznajem prepreke, što će me jednom sigurno koštati. Od svih svojih vrlina mislim da mogu, bez lažne skromnosti, istaći upornost. Na istrajnosti i dan danas radim. Često se zapitam ima li upornosti bez istrajnosti. One prave ne.

“Nježnim” putem

Imala sam deset godina kad je otac mene i mog četiri godine mlađeg brata upisao u džudo klub „Crnogorac”. Vjerujem da je to jedan od prelomnih trenutaka u mom životu. Od nekog ko nije umio napraviti kolut došla sam do toga da osvajam medalje i postala neko ko se najljepše sa sobom bori. Pokreti su polako postajali spretniji i moje samopouzdanje veće. Iz ove ere posebno pamtim dva trenutka. Jedan je na Republičkom takmičenju u Nikšiću kada sam u finalnoj borbi imala protivnicu višestruku šampionku, a drugi je kada smo se na nekom nezvaničnom takmičenju borili sa dječacima.
Tik prije početka finala trenerica mi je rekla da je klubu dobro i srebro. Svi su očekivali da će đevojčica iz čuvene familije počistiti strunjaču sa mnom. I čistila je bogami dobar dio meča. Bila je spremnija fizički od mene, jača i četiri-pet godina treninga i takmičenja iskusnija. Njena ‘specijalka’ je bila kontra. Koju god tehniku protivnica da proba, ona je znala da udari kontru, da vrati protivnicu i da to okrene u svoju korist. Nijesam to znala, naučila sam tokom meča. Razrješenje je došlo mojim iniciranjem nečega što je trebalo da bude ‘uki-goshi’ (jap. 浮腰), pripremivši nju na kontru da bih se ogromnom brzinom predomislila i udarila kontru na njenu kontru bacivši je na leđa, što je značio ‘ipon’ (jap. 本) i kraj meča. Čitava sala bila je na nogama. Bila je to borba koju sam dobila glavom. Primijenila sam ’džu'(jap. 柔, ju) princip, iskoristivši snagu protivnice protiv nje same. Bila je toliko ljuta da je preskočila Rei (礼) običaj – nije se poklonila tatamiju, ni protivnici. Tatami (jap. 畳) nije samo mjesto đe se vještina praktikuje, simbolizuje i vještinu, tradiciju i istoriju i klanjanjem se odaje poštovanje čitavoj filozofiji. Klanjanje protivniku ukazuje poštovanje prema njegovoj vještini, trudu, umijeću i naučenoj lekciji. Pucala sam od samopouzdanja i radovala se daljim takmičenjima za koja sam stekla kvalifikaciju ovom pobjedom. Realnost crnogorskog života i sporta udarila je jako — klub nije imao para i ja se sad sa čežnjom sjećam ‘stare slave’. 
Pred to nezvanično takmičenje imala sam neku prehladu i u potpunosti preskočila pripreme. Moja agonija kreće odmah nakon ‘hadžime’ (hajime, jap. 始め, početak). Dječak iz Podgorice imao je prilično lak zadatak. Bačao me je kao džak krtole s jedne na drugu stranu. Toliko sam se umorila da mi se grlo sasušilo i ulijepilo u potpunosti. U meni je ostalo tek toliko snage da se proderem „Boriću seeee!” nakon što su me tata i treneri ubjeđivali da predam meč i da izvojevam još jedan ‘ipon’ podjarena inatom protivnika koji mi se smijao u lice. Ko se zadnji smije…
Džudo je više od fizičke vještine. Ovaj sport koji sam trenirala do kraja osnovne škole naučio me je da borba sa protivnikom nije ništa drugo nego borba sa sobom, naučio me je posvećenosti, čeličnoj disciplini, u nekoj mjeri strpljenju, putu samousavršavanja. Zavoljela sam fizičku aktivnost na ovaj način. I Japan, vjerovatno.

Trkom do trka

Kroz srednju sam trenirala odbojku i povremeno trčala. U četvrtom srednje sam se spremala za vojnu akademiju zbog čega sam trenirala dva do tri sata dnevno šest dana neđeljno. I tada sam puno trčala, jedan je drug iz srednje rekao da trčim kao da sam iz Kenije. Dan danas se tome smijemo drugarica i ja, zbog načina na koji je rekao.
Fakultet je donio totalno izbacivanje iz trening kolosjeka na koji sam uspijevala da se vratim povremenim trčanjem, boks treninzima, nešto malo pilatesa. Tokom dvadesetih prioriteti su bili drugačije sortirani.

Malo pretrčavam, ali ovđe i jeste trčanje glavna tema. 2019. godine prijavljujem se za „Business Run” i nakon solidno istrčanih 5km počinjem da se zagrijavam ponovo za trčanje. Ovaj događaj je za mene postao tradicionalan, pa sam prošle godine direkt iz aviona pošla da trčim. Čini mi se da je tokom Covid-19 pandemije, sportska aktivnost bila jedino što me je držalo pri zdravoj svijesti. Radila sam po dva-tri treninga dnevno. Trčanje pa joga ujutru i joga uveče ili joga ujutru, pa trčanje i joga poslije posla. Najviše sam trenirala istrajnost. Vremenom sam i u tome bolja.

Prvi polumaraton

Prošle godine jedno dvadeset dana pred triatlon, kolega nas troje prijavljuje za polumaraton. Djelovalo mi je nemoguće da se spremimo za tako kratak period, ali uspjeli smo. Trčali smo tri-četiri puta neđeljno. Jedan, dva trka od pet kilometara, jedan brži od tri kilometra i jedan duži trk. S dužim trkovima krenulo je sa 12 kilometara, pa smo povećali na 14 kilometara i pred polumaraton smo istrčali 16. Forma nam je bila solidna. Ono što nijesmo uzeli u obzir jeste da su nam treninzi bili rano ujutru ili kasnije popodne, a sama trka nam je krenula u podne. Jedva sam ga istrčala. Podgorica, 1. maj i podne zvuče kao sveto prokletstvo. Prolazili smo ispod vatrogasnih crijeva, pili vode na svakoj okrepnoj stanici. Ja sam jedva izgurala ta četiri paklena kruga od oko 5km. Da stvar bude gora, sve vrijeme sam dodatno demotivisana nekim nesporazumom u organizaciji zbog čega uopšte nijesam trčala kao zvanična učesnica, niti su organizatori dozvolili da prođem kroz cilj. Uprkos svemu, pumpanje adrenalina i trkačka euforija (tzv. runner’s high) odradili su svoje i znala sam da će polumaratona biti još.

Sivonja koji ne odustaje

Nakon manjeg predaha, počela sam sa treninzima u teretani. U teretanu nijesam ušla taman od srednje škole. Ljeto 2022. proteklo je u posvećenim treninzima i pripremi za Ljubljana maraton u oktobru iste godine. Glavni izazov kod trčanja uvijek mi je bio trčanje napolju tokom jeseni i zime. Prvi trk koji sam odradila po kiši prošao je s povredom. Trčala sam pored okeana, nije moglo ljepše. Kišica je bila lagana i vjerovatno mi je noga malo proklizala. Odmorila sam koji dan od treninga. Na sljedećem trčanju išla sam kroz jake bolove jedno 4km. Nadala sam se da će se bol smanjiti što se više budem ugrijala i duže trčala. Na petom kilometru sam shvatila (što ću, sivonja sam) da se to neće desiti i batalila sam trening. Prepisani su mi neki gelovi i mirovanje, što je rezultiralo otkazivanjem Ljubljane i pauzom u trčanju od četiri-pet mjeseci. Zimske aktivnosti su bile skijanje i dosta joge.

S proljeća sam krenula lagano i povremeno da trčkaram opet. Puno sam i šetala, naročito tokom mjesec dana u Parizu. Po 15-20km šetnje svakodnevno. Po povratku iz Pariza, krenula sam sa teretanom opet i čuvenim između planina i mora vikendima neđe do oktobra. Teretana kao teretana meni i nije nešto zabavna. Mnogo više volim aktivnosti vanka poput trčanja, skijanja, plivanja, planinarenja. Ali imam cilj i generalno želju da ojačam. I mogu izdvojiti period jun-decembar ove godine kao najposvećeniji fizičkoj aktivnosti ikad. Kontam da mi je sve to već u krvi i da ne planiram skalavati. Ono o čemu treba da povedem računa jeste oporavak, opuštanje tijela i odmor — da ne pretjerujem, dakle.

Fibularna agonija

Krajnje je vrijeme da kažem koju riječ o onome zbog čega sam i krenula da pišem — Boka maraton. Drugog avgusta sam se prijavila za najljepši polumaraton ikad. Izazov mi je bio u trčanju polumaratona zimi i polumaratona uopšte. Htjela sam popraviti rezultat sa tog nezvaničnog i ne umirati u posljednjih pet kilometara. Misija ostvarena.
Ne znam, kažem, kad sam krenula te pripreme zvanično. Vjerovatno neđe sredinom septembra, poslije putešestvija po Grčkoj. Jedno atinsko podne završilo se šetnjom oko 20km, što je bio triger za moje probleme sa skočnim zglobom. Upalila mi se bila neka žila na stopalu i hodala sam pod bolovima ostatak puta. Pri čemu smo išle i na planinarenje, ali tura stvarno nije bila naporna. Taj bol nije bio strašan, mada ni moj prag tolerancije na bol nije toliko mjerodavan. Nastavila sam sa treninzima kad sam se vratila s puta i bolovi su se povremeno javljali. Bilo me je strah da odem kod fizijatra, jer sam mislila da će mi zabraniti trčanje. Ubilo bi me psihički da sam još jednom morala odustati od polumaratona, pri čemu od juna radim sve po pravilima. Sama zagrijavanja mi traju po dvadeset minuta i istezanja na kraju treninga makar toliko. Nikad nijesam bila spremnija i jednostavno se nijesam mirila sa odustajanjem. Govorila sam da ću ga trčati, pa sve i da je na ruke.
Zera zdravog razuma odlučila je zakazati pregled kod fizijatra. Tih petnaestak minuta trajali su vječnost. Čekala sam da mi kaže da ne smijem trčati nikad više. Svašta je nešto dijagnostifikovano, ali dobra vijest bila je da mogu nastaviti s trčanjem poslije terapije. Ligament je bio oštećen, peta takođe i navodno naprsnuće na fibuli. Pravim pauzu od dvadesetak dana, slušam bespkrekorno svaki mogući savjet, maltretiram ljude da mi nabavljaju kolagen kog u Crnoj Gori nema (ima kolagena, ali ne tog proizvođača), po dvije ure svakodnevno idem na fizikalne. Oporavak je protekao fino. Prva tri trka nakon toga krenula sam dosta lagano. Na prvom je bilo malo pritiska u fibularnoj regiji (laički opisano).

Bila sam zabrinuta da ću oslabiti kondiciju zbog te pauze i sve vrijeme brinula da li ću uopšte moći istrčati polumaraton. Baš kao što nijesam odustala ni kad sam imala deset godina, nijesam ni sad. Trčala sam kroz anksioznost, po mraku, kroz kišu, kroz vjetar, krv, znoj i suze. Ono što je drastično pomoglo jeste kvalitetnija oprema za trčanje. Izvadila sam pare na sunce i obezbijedila komfor kroz manje komforne situacije. Bavljenje sportom uopšte nije jeftino, ako želiš da to radiš kako treba. Osjeti se razlika u patikama na 10+km, u majicama, helankama itd. Nije mi ovo ranije bio stoper, svakako. Išla sam sa onim što imam. Od nabavke opreme ostao je još sat i vjerujem da ću uložiti u EKG monitor za grudni koš. Sat već imam, ali na polumaratonu pokazao je 1.1km više i narušio cjelokupnu statistiku. Ne radi uvijek kako treba, dolazi do prekida GPS signala što mu narušava tačnost.
Elem, sva srećna i zadovoljna odradim neđelju dana pred trku trening od 15.5km da bih se śutradan probudila u bolovima. Kazaljka za anksioznost probijala je maksimum. Mislila sam kako ću ponovo morati odustati od trke. Zakazala sam termin kod drugog fizijatra, po preporuci prijatelja. I za prvog sam imala preporuku, ali on dolazi jednom u dvije sedmice iz Beograda, a meni je bio potreban sad i odmah. Svakako je bolje što sam promijenila, jer sam dobila objašnjenje zašto mi se bol dešava i kako dugoročno da je riješim. Poručila sam ortopedske uloške koji se izrađuju spram mog stopala i mojih potreba. Sama sebi najveći neprijatelj i u ovome, naravno. Pravim sebi problem jer težinu u svom desnom stopalu ne raspoređujem pravilno. „Ne gazi unutra!”, čula sa moju majku instant. Opominjala me je kao dijete, ali vjerovatno sam nesvjesno tako hodala. Više se oslanjam na unutrašnji dio stopala i svod je zbog toga niži. Ne, nije ravno stopalo, samo je spušteno. Pri velikim naporima, to izgleda iritira moju fibulu. Bila sam oduševljena. Fizijatar mi je pokazao razliku između toga kako držim stopalo, a kako bi trebalo da držim. Sve mi je bilo jasno. Dobila sam novi posvećeni tim oko sebe kojima sam dala zadatak da me ‘zakrpe’ do trke, pa ćemo poslije neđelje dugoročno rješavati. Umrli su od smijeha, ali su odradili dobro svoj posao. Doduše, čekam da vidim sa ulošcima kako će ići da bih potvrdila ispravnost dijagnostike, ali se nadam da će to biti duogorčno rješenje, jer je skupa ekskurzija ići svako malo na fizikalne terapije.

Dan D

Osvanuo je da ne može ljepši. Prethodnog dana bura me je nosila to što je mogla. Ako mora da duva, neka duva u leđa. Ustala sam vojnički u 5 i obavila svoje jutarnje rituale do 6. Noć pred sam pripremila sve za polazak. 06:03 i Korsa je živnula ispred zgrade. Još je bio mrak. Dok sam izašla iz Podgorice, sunce se ukazalo na horizontu. Najljepši dio dana koji u posljednje vrijeme prespavam, iako se inače budim oko 5-6. Sve je teklo nekako lagano. Nije bilo gužve, ni divljanja putevima. Začas sam stigla do Cetinja đe primih neku ženu na stop do Budve. Automobil je pokazao -4.5ºC. Lele, pomislih, treba da trčim.
U Tivat sam stigla malo prije 7:20 i već tada je bilo trkača po rivi. I to u majicama kratkih, topovima, šortsevima itd. Bilo mi je hladno kad ih pogledam, a vala nijesam nešto zimomorna. Čim je Sunce obasjalo Pine, postalo je prijatno. Skinula sam jaknu i predala stvari na brod. Brod je išao od Tivta do Kotora i tamo su polumaratonce čekale stvari. Zagrijavala sam se sve do trke, pomalo i trčkarala. Drmala me je nervoza zbog noge, jer sam osjetila pritisak čim sam izašla iz automobila. Dobro zagrijavanje je i to riješilo. Sunce je sjalo sve jače i sve više ljudi se skupljalo. Oko 2000 trkača, valjda, iz ne znam koliko zemalja. Organizacija je bila dosta dobra, nijesam primijetila neke veće propuste. Iskusniji trkači vjerovatno su znali te neke sitnije konfuzije koje sam ja imala.
Srela sam po koje poznato lice, malo proćakulala. Krenulo je uzbuđenje kako sam prilazila Zoni E, koja je bila moja startna zona. Što je tu je, nema nazad. Neposredno pred trku intonirana je himna i to je definitivno podiglo moral. Pripremila sam slušalica i unaprijed spremljena lista pjesama krenula je svoj zadatak. Who See, Random i Rammstein. Kojim redom? Pa random.
Prvi kilometar sam krenula sporije, kako sam i planirala. Morala sam zbog silne gužve. Svaki sljedeći tekao je brže nego što sam htjela. Prva tri kilometra htjela sam istrčati za sedam minuta po kilometru, ali već sam padala na ispod šest minuta, neđe bliže šest, svakako. Imala sam dosta snage i sve je teklo kako sam se nadala. Bokelji su bili sjajni domaćini, malo mi žao što sam se izolovala slušalicama. No, to je moj modus operandi. Što ćemo sad. Bilo je lijepo viđeti sve te ljude sa istim ciljem najljepšim putem na svijetu. Dvije hiljade ljudi, dvije hiljade ćudi. Posebno su me oduševili stariji ljudi koji su trčali. Nekako kad njih vidiš, sramota te bude da ti ne istrčiš. Istovremeno se nadaš da ćeš ti biti taj stariji ljud kad porasteš. Snimanje vlogova mi nikako nije jasno, ali kontam da se ljudi nakon nekog broja trka opuste. Ja samo nijesam htjela da stanem, čak ni onda kad sam u trku i okretu bacila papirnu maramicu u kantu, neđe kroz Donju Lastvu.
Prvo usporavanje se desilo na desetom kilometru kad sam zastala da popijem gutljaj vode. Drugim gutljajem sam isprala usta. Nijesam htjela stajati na svaku okrepnu stanicu, znam da mi to u Podgorici nije prijalo. Sve je proteklo u najboljem redu do 13. kilometra. Povremeno bih posmatrala ljude, pokušavala da fokusiram nekog za kog procijenim da trči tempom koji bi mi odgovarao. Onda bih se zagledala u krajolik i izgubila se u mislima. Najčešće bih zaranjala u sebe, fokusirala se na muziku. Neke pjesme su dolazile u pravim trenucima. Na 13. km je počela da me drma ozbiljna kriza. Pluća su se super držala, uopšte nijesam osjećala umor, ali noge… Noge nijesu bile moje. Kao da mi je dio tijela disociran od ostatka. Ne umijem da objasnim. Nijesam htjela da prošetam, doživjela bih to kao poraz u datom trenutku, nastavljala sam da trčim i ponovo pokušavala da usporim. U nekom trenutku sam izvadila iz džepa kocku crne čokolade koja mi se razmrvila i slijepila u ustima. Poželjela sam odmah da je ispljunem, ali bilo je nekulturno. Pomislila sam da je ispljunem u papirnu maramicu, ali imala sam još jednu. Bilo mi je neophodno da oslobađam nosne puteve da ne bih prešla s disanjem na usta, jer onda bih skočila sebi u drob. Nastavila sam da trčim do sljedeće stanice (15km) đe sam se okrijepila s malo magije zvanom Coca Cola. Isprala sam usta još jednim gutljajem vode i nastavila kroz svoj mali pakao. „If you’re going through hell, keep going.” Mislim da sam u ovom trenutku počela da primjećujem maratonce koji se vraćaju do Tivta. Kako? Ti ljudi lete, a ne trče. Dubok naklon, gospodo! Dobar dio njih je bodrio nas, obične smrtnike kojima je Stari grad u Kotoru djelovao miljama daleko. Sve je dolazilo u obzir sem odustajanje. Do neđe 17. km trčala sam iza jedne cure koja je izgledala da umire, isto kao i ja, ali da svoju snagu racionalnije troši od mene. Obuzdavala sam poriv da ubrzam i pratila sam je. Na sljedećoj okrepnoj stanici uzela sam mrvicu energetskog napitka i kriza je ubrzo prošla. Cura koju sam pratila krenula je da šeta. Ja sam nastavila da trčim. Još samo četiri kilometra, rekoh sebi. Ma to je samo još jedan mali trening koji lagano istrčiš, bodrila sam se. Sad je već bilo izvjesno da ću istrčati. Kad smo kod bodrenja, imala sam veliku podršku prijatelja, ali i moje male Tviter zajednice. Mislim da sam ih opučala sa svojim izlivima samobodrenja i povremene anksioznosti.
Neki nevidljivi vjetar duvao je u leđa. Adrenalin me je spičio i posljednji kilometar sam ubrzala prilično. Kad sam viđela tablu za Muo, samo što nijesam zaplakala od sreće. Odatle sam polako ubrzavala sve do cilja đe sam viđela dva draga lica koja su došla da me bodre. Stajali su pred vrata Starog grada. Protrčala sam unutra i preskočila kroz sami cilj. Toliko sam bila unutar sebe i dalje izolovana muzikom da mi je trebalo koji sekund da se vratim. Neka me je žena zaustavila da mi da medalju. Ja sam zaboravila na sve.

Kuda poslije srednje?

Za početak malo odmora. Istezanje i plivanje, povremeno trčanje. Ako bude snijega, malo i skijanja, pa onda opet planina i sve tako u krug. Može biti da ću istrčati Split maraton, a imam još nekih ideja. Poželjela sam ove godine da stvarno istrčim maraton. Dva polumaratona=jedan maraton. Ali veliki izazov bi bio 42.195 km iz cuga, premda vidim da sam daleko od te spremnosti, makar za sljedeću godinu.

Fizička aktivnost mi svakako ne gine, uz malo pribraniju glavu, nadam se. Neka bude borba neprestana.