Napomena: Ovaj tekst nije napisan iz perspektive školovanog psihologa, on proizilazi iz ličnog istraživačkog rada, analize dostupnih informacija, personalnih opažaja i formiranog mišljenja. Kako ovo nije sveto pismo, sve je podložno promjenama.
Po četvrti put čitam „Majstor i Margarita”, omiljeni mi roman. Iz ovog ‘omiljeni’ može se zaključiti razlog višebrojnog čitanja, ali u većoj nego što želim mjeri, razlog se krije u isparavanju pročitanog. Od ambisa zaborava nijesu spašena mnoga druga književna djela, kao ni kinematografska ostvarenja. U očuvanju nijesu pomogli ni dnevnik čitanja (mada je ovo praksa kojoj želim da se vratim), ni manja količina i sporije konzumiranje sadržaja. Ne mogu reći da sam totalna tabula rasa, ali dio manje važnih likova, mnoga imena i djelovi radnje definitivno bivaju obrisani nekud iz mozga. Pri ponovnom čitanju ili gledanju, sjećanja se brzo vrate. Ostane uvijek sentiment za djelo i suštinsko pitanje/ideja.
Sve ovo trigerovalo me je da se bavim temom koja duže vremena čami u nekom nacrtu… zaboravljena. U top tri super-moći koje želim da imam, definitivo se nalazi moć pamćenja (i razumijevanja) svega pročitanog.
Moglo bi se reći da je prednost što se iznova mogu oduševiti remek-djelima, ali ja bih radije pamtila i prelazila na nova. Premalo vremena, previše knjiga… i svega.
Što je zaboravljanje, zašto i što sve zaboravljamo?
Dok god su u pitanju situacije traženja ključeva, prisjećanje imena osobe koja nam se upravo predstavila, ulazak u kuhinju bez ideje po što smo došli; čini se da je zaboravljanje normalno, a ono zasigurno normalizovano. Međutim, kad nas počne posjećivati onaj Njemac što skriva stvari po kući, onda češkanje po glavi nije dovoljno.
Psihologija zaboravljanje definiše kao nemogućnost prisjećanja informacija koje se nalaze u memoriji.
1. Memorijski kapaciteti
Usaglasićemo se da svaka memorija ima svoj kapacitet. Usudiću se da odradim RAM i ROM memorija banalnu analogiju. No, možda u stoljećima koja slijede naš hardver i softver učinimo naprednijim nego što trenutno je. Sjetimo se floppy diska.
1.1. RAM i kratkoročna memorjia
Ovu memoriju koristimo (i mi i računar) za brzo skladištenje i obradu podataka dok je obavljanje zadatka u toku. Majka s nekim razgovara i uskače s molbom „Zapamti mi broj 453 982”, i ti zapamtiš dok majka ne završi razgovor ili ne zapišeš broj. Nakon toga, broj isparava, koliko brzo – zavisi od osobe koja pamti. Śutradan, velika je vjerovatnoća da se ovog broja nećemo sjećati, osim ako ga nijesmo ponavljali ili nam je iz nekog razloga važno da ga zapamtimo. Podaci se iz RAM-a brišu kad se računar isključi ili više nijesu potrebni.
Zbog kapaciteta RAM memorije, računar može usporiti ako otvorimo veći broj programa (s današnjim mašinama sve rjeđe, pravo da kažemo). Slično, možemo preopteretiti naš cijenjeni procesor s velikim brojem zadataka i povećati mogućnost greške ili zaborava nekog od njih.
Rad „ Magični Broj Sedam, Plus ili Minus Dva” autora Džordž Milera (George Miller, The Magical Number Seven, Plus or Minus Two) iz 1956. godine kaže da ljudi mogu zapamtiti između pet i devet stavki u kratkoročnoj memoriji. Novija istraživanja kažu da je taj broj manji.
Neke urbane legende kažu da su veliki osvajači radili pet i više radnji u isto vrijeme, a očito život jedne prosječne majke nije bio dovoljno interesantan i vrijedan divljenja. Uzgred, može se pronaći hrpa članaka na temu zašto multitasking nije (nužno) dobar, nećemo se baviti njime ovđe.
1.2. ROM i dugoročna memorija
Simplifikovano, podaci u ROM memoriji ostaju dostupni i nakon što se računar ugasi. Ona čuva podatke za buduću i (uslovno rečeno) dugoročnu upotrebu. Nakon buđenja, znamo kako se zovemo, đe živimo, ko nam je porodica, đe smo živjeli kao đeca, osim ako se ne probudimo poslije burnog petka veče i treba nam malo vremena da „podignemo sistem”.
1.3. Prezasićenje (Overflow)
Kad rezultat neke operacije prevaziđe veličinu memorijskog prostora u koji treba da se upiše, dolazi do prezasićenja. U radu na računaru ovo lakše detektujemo nego što je to slučaj s našim ‘operativnim sistemom’.
Čovjek koji živi u 2025. godini zatrpan je s mnogo više informacija nego što je to bio čovjek koji je živio sto, dvjesta ili hiljadu godina ranije.
Računari imaju svoje mehanizme za prevazilaženje ovog problema, a očito ih ima i mozak. Stoga se zaboravljanje može posmatrati kao adaptivni mehanizam za sprječavanje mentalnog prezasićenja, omogućavajući da se fokusiramo na ono što je zaista važno. Voljela bih da reprogramiram mozak na način da svjesno radim selekciju važnog. Ko zna što će sve isplivati u neuronaučnoj sferi.
1.4. Neuspjeh upisa
Nekad zaboravljanje ima veze s neuspjelim pohranjivanjem u memoriju. Dakle, informacija nije ili je djelimično ukodirana u dugoročnu memoriju, što znači da je dio informacije zaboravljen prije nego što je uopšte uspio biti zapamćen.
Pojednostavljivanje sjećanja dovodi do toga da zapamtimo suštinu, ali ne i sve detalje (one koje mozak prepoznaje kao manje bitne). Rađen je eksperiment u kom su od učesnika tražili da prepoznaju američki peni u grupi netačnih crteža. Rezultati su bili nevjerovatno loši. U suštini, mozak je programiran tako da pohrani onoliko informacija koliko je dovoljno da peni razlikuje od ostalih kovanica.
Detalji, natpisi i grafike nijesu potrebne za potpunu sliku, kao što je to slučaj i s nekoliko osnovnih crta nečijeg lica za raspoznavanje osobe, bez udubljivanja u specifičnosti.
Međutim, ako govorimo o pasioniranim kolekcionarima kovanica ili osobi koja nam se dopada, onda je stepen pamćenja umnogome veći.
2. Vrijeme i zaboravljanje
Što si radio/la prošlog utorka? Što je bilo za večeru prekjuče? Da sam ovo pitala prošle srijede ili juče ujutru, bilo bi se lakše sjetiti nego danas. Vrijeme, koncept koji me takođe fascinira, jedan je od faktora zaboravljanja. Ova ideja nije nova, da sjećanja blijede govorio Platon i prije više od dvije i po hiljade godina. Često se da čuti da vrijeme liječi sve. Osim što pomalo bljucnem, nijesam skroz ni saglasna, a i struka kaže da ova teorija ima svojih šupljina.
2.1. Teorija Propadanja (Decay Theory)
Godine 1885. njemački psiholog Herman Ebinghaus analizirao je proces pamćenja. Prvo je učio liste besmislenih slogova napamet, a zatim mjerio koliko je zapamtio (zadržao) kada bi pokušao ponovo naučiti te liste. Testirao se u različitim vremenskim intervalima, od 20 minuta do 30 dana nakon učenja. Rezultat njegovog istraživanja je čuvena “kriva zaboravljanja”.
Zbog gubitka informacija iz memorije (tzv. propadanje pohrane), prosječna osoba izgubi oko 50% naučenih informacija nakon 20 minuta i čak 70% nakon 24 sata. Sjećanje na nove informacije brzo opada, ali se s vremenom stabilizuje.
Informacija u kratkoročnoj memoriji traje nekoliko sekundi i ako se ne ponavlja, njen neurohemijski trag brzo nestaje. Sjećanja koja se ne učvrste vremenom prolaze kroz proces propadanja, sinaptičke veze slabe ako se ne koriste. Repetitio est mater studiorum, nego što.
Takođe, ukoliko nemamo dovoljno vremena (npr. zbog nedostatka sna) za konsolidaciju, to jest pretvaranje kratkoročnih u dugoročna sjećanja, ona postaju nestabilna i podložna zaboravu. Ista stvar se dešava pod dejstvom alkohola, koji blokira rad hipokampusa, glavnog i odgovornog za kreiranje i pohranjivanje memorije.
2.2. Preklapanje (Interferencija)
Kad sam pisala o fenomenu vremena (Crazy Little Thing Called Time, link na kraju teksta), pomenula sam da većina ljudi ima problem razlikovanja uspomena i čitavih godina tokom Covid-19 pandemije i da se sve čini kao jedna velika Covid godina.
Može biti da se bolje sjećamo prvog i posljednjeg dana fakulteta nego svih dana između. Kada dani previše liče jedan da drugi, velika je vjerovatnoća da ih nećemo razlikovati. Sve se blenda u jedno veliko… nešto, da ne kažem ništa.
Postoje dvije vrste smetnji ovog tipa.
a) Proaktivna – staro sjećanje otežava ili onemogućava pamćenje novog sjećanja.
b) Retroaktivna – nove informacije onemogućavaju prisjećanje starijih.
3. Pažnja i zaboravljanje
Ne, neću govoriti o ADHD-u, poremećaju pažnje koju hrpa omladinaca olako i s nekim oduševljenjem sebi dijagnostifikuje na društvenim mrežama, kao da su više kul zbog toga.
Naučnici koji se bave informacijama kažu da prosječna osoba koja živi danas procesuira do 74GB informacija dnevno putem televizije, kompjutera, mobilnih telefona, tableta, bilborda i drugih izvora informacija, a da ta brojka raste 5% godišnje. Poređenja radi, prije oko pet stotina godina, ista količina informacija bila bi generisana od strane visokoobrazovane osobe tokom čitavog životnog vijeka, kroz knjige i priče.
Izvori navode da smo u 2011. upijali pet puta više informacija nego što su ljudi 1986. Nije čudo da dolazi do prethodno pomenutog prezasićenja. Na kraju teksta link ka How Much Information Does the Human Brain Learn Every Day? s više detalja i statistike.
3.1. Selektivna pažnja
Od kad oči otvorimo, osim informacije o trenutnom vremenu, telefon nas bombarduje s pregršt drugih informacija – ko nam je pisao, što nas čeka na poslu, što se dešava u svijetu. Dakle, jedno oko je jedva otvoreno, drugo zvijera po nekim astralnim ravnima, a mozak je… upregnut.
U moru svega, zaista je potreban jedan filter propusnik informacija do memorije. Ako pažnja nije usmjerena na određeni nadražaj, može se desiti da se informacije nikada ne kodiraju adekvatno, što zapravo znači da su zaboravljenje prije nego su došle u memoriju.
3.2. Podijeljena pažnja
Pogledaj i 1.1. 🙂 Kada kapacitete rasporedimo između više zadataka, nailazimo na neka ograničenja. Prefrontalni korteks i hipokampus ‘malo’ zakažu, što dovodi do neučinkovitog upisa i obrade informacija; opet dolazimo do djelimičnog ili nepotpunog pohranjivanja informacija, odnosno zaboravljanja.
4. Mehanizmi odbrane
Nekad svjesno radimo na zaboravljanju traumatskih događaja i drugih uznemirujućih iskustava. Dva mehanizma odbrane koja su prepoznata su potiskivanje odnosno svjesno zaboravljanje i represija, nesvjesno zaboravljanje.
Ne postoji opšteprihvaćeni pogled među psiholozima kad su ovi mehanizmi odbrane u pitanju usljed nemogućnosti provjere da li je neko sjećanje zaista potisnuto.
Mozak, ta vječita enigma nosi svoje misterije i taman kad pomislim da sam nešto prozrela, otvorim matrojška Pandorinu kutiju.
Pažnja, važnost i relevantnost, emocionalni otisak i primjesa konteksta, te ponavljanje igraju ulogu u pamćenju i zaboravljanju. Pitaj me đe sam bila 15. jula 2013. godine i reći ću ti kako je vazduh mirisao to veče…
Nijesam imala namjeru da promatranje zaborava pretvorim u seminarski rad, ali zabava tek sad treba da krene. Nakon uvoda u osnovne teorijske postavke, valja se osvrnuti na još koji fenomen.
Zaboravnost i visok IQ
Zaboraviti kišobran na poslu definitivno nas ne čini glupim, ali kako povezujemo zaboravnost s visokim koeficijentom inteligencije? Kad sam bila mlađa, vjerovala sam da su pametni ljudi oni koji sve pamte. Zapravo, vjeruje se da se dešava obratno. Neka logika nalaže da ako bi pamtili sve, onda bi imali problema da se fokusiramo i donosimo odluke, jer nam je memorija prepuna i imamo (pre)više podataka za usporedbu. Međutim, ako filtriramo podatke koji nam nijesu potrebni, ostavljamo prostora za obradu prioritetnijih informacija.
Usljed kognitivnog opterećenja kojem je mozak izložen tokom rješavanja složenih problema ili apstraktnog razmišljanja, može se desiti da se zaborave neki svakodnevni detalji ili da se preskoči rutina.
Takođe, brže usvajanje novih informacija, što jest karakteristika inteligentnih ljudi, dovodi se u vezu sa zaboravljanjem onih starih koje više nijesu toliko relevantne.
Kolektivna amnezija
Sudeći po istoriji, reklo bi se da čovječanstvo zaboravlja prilično brzo. Doduše, kad krenem da razmišljam u ovom pravcu, dođem do nekog paradoksa, možemo biti Homo Sapiensi i Homo Obliviusi u isti mah. Elaboriraću.
Genocid. Bolna tema. Holokaust se stalno pominje, Gaza očito ne dovoljno, iako nam se odvija pred očima. Usljed neke lične istorije i života koji teče dalje, s geografske distance, ima dana kad se smetne s uma. Možda je stvar u tome što nam se zapravo ne odvija pred očima, jer postoji geografska i kulturološka distanca, a i mediji stalno serviraju neke druge horore. Što je s humanom distancom? Je li daleko od očiju zbilja daleko i od srca? Jesmo li toliko zatrpani katastrofama, da o njima govorimo svega neđelju dana, prije nego se prebacimo na novu?
Genocid nad Jermenima ostao je neđe u zapećku Magistra Vitae, na Balkanu se i dalje svađamo po internetima, a i među vladajućim strukturama oko genocida u Srebrenici i tražimo eufemizme za isti. Dobro de, čujem vas kako ste zaskočili da pomenem i Jasenovac. Ajmo onda i Goli otok i Velji rat i u nedogled dok nam nije sopstvo preostalo za mržnju…
Nekad mi se čini da građani (da ne kažem naaaarod) bivše Jugoslavije konstantno žive u prošlosti, da su traume druge polovine prošlog stoljeća utkane toliko duboko, pa nije ni čudo da još uvijek koristimo terminologiju iz tog perioda i nikako da krenemo naprijed. S retrogradnim politikama i needukovanim društvom i nevolja što ne možemo. Na masakr na Cetinju od prije dvije i po godine podsjetilo nas je novo masovno ubistvo prvog januara ove godine. To smo brže zaboravili, a relevantnije je za našu trenutnu bezbjednost.
Poričemo istoriju ili se pozivamo na nju kad kome odgovara. Da se nikad ne zaboravi, često se čuje oko godišnjica katastrofalnih događaja. Ne smije se zaboraviti, saglasna sam, ali zaboravili smo da iz toga naučimo kako da ga prevaziđemo i da se ne desi opet. Zaboravili smo (ili nikad nijesmo ni upamtili) da nijesmo izbori naših prađeda, ni svoji od prije koju godinu, da imamo pravo da se predomislimo ako želimo.
“Those that fail to learn from history are doomed to repeat it.”
Lažna sjećanja
Malo što zbori kako smo podložni sugestiji kao lažna sjećanja. Ovaj fenomen se definiše kao distorzija stvarnog sjećanja ili prisjećanje na nešto što se zapravo nikad nije ni dogodilo.
Jesam li isključila peglu ili imam lažno sjećanje na sebe kako spuštam ruke prema utičnici? Sjećam li se zaista sebe kad sam stala prvi put na skije, ili sam stvorila sliku na osnovu priča mojih roditelja? Nije to teško zamisliti, naročito ne ko ima bujnu maštu zahvaljujući kojoj će dopuniti živopisne detalje. Bezazlena su ovakva sjećanja, dok god sjećanje ne doseže do nekog mjesta zločina čija istinitost može biti presudna za dalji rasplet događaja.
Pozajmljeno sjećanje može biti potpuno promijenjeno i istisnuto novim i lažnim, a realno, najljepše sebe lažemo. Dok god ne podlegnemo Mandela efektu, po kom masa ljudi vjeruje da se desilo nešto što nije, poput smrti Nelsona Mandele 1980. (preminuo je 2013. godine). Ruku na srce, mogla sam se zaklet da je Miroslav Ilić umro prije koju godinu.
Što je više vremena prošlo od originalnog sjećanja, to se lažno lakše formira. Sa sjećanjima koja se nikad nijesu ni dogodila… Oprezno.
Sjećamo li se koja nam je prva uspomena ikada?
Zaborav kao egzistencijalno pitanje?
Ako bi mi neko obrisao hard drive i reinstalirao operativni sistem, drugim riječima, obrisao sjećanja i iskustva, ko bih onda bila ja? U isti mah, koliko često pomišljamo na smisao postojanja, spram prolaznog i svakodnevnog? Koliko ljudi će nas se sjećati za sto godina? Hoće li nas i po čemu će nas pamtiti kad umremo? Je li važno? Nije da se sjećamo prethodnih života, dok se ne dokaže suprotno.
Nije realno očekivati da se svako biće koje je ikad postojalo upamti. Koliko se batrgamo da ostavimo neki trag, u umjetnosti, nauci, društvu? U digitalnoj eri ima neke vajde, čini se ovako na prvu. Dok nas ne skinu s oblaka.
Ima li opraštanja bez zaborava? Ima li slobode u njemu?
Bilo je sigurno još štošta reći na ovu temu, ali može biti da sam zaboravila.
Promatranja na temu vremena: Crazy Little Thing Called Time
Reference:
Lumen, Introduction to Psychology
Your Brain is Processing More Data Than You Would Ever Imagine
How Much Information Does the Human Brain Learn Every Day?
The Mandela Effect: How Masses of People Can Have the Same False Memory
Anima Mundi 
Leave a comment