Da li je Džojs bio u pravu?
Trebalo je da znam. Sjećam se kako je prohladno oktobarsko more zapljuskivalo rijetke kupače. Sitno kamenje brazdalo mi je kožu zbog čega sam se s vremena na vrijeme prebacivala s jedne strane na drugu, dok nijesam našla ugao mirovanja pod kojim ću zaroniti u stranice onoga što će me progoniti mjesecima. Ne, nije me tad odbila popularna psihologija, sam naslov izbljuvan ustima, iz moje percepcije, prosječne feministkinje i očajni dizajn korica. Ne sudi knjizi po koricama, prekoravala sam se, ne ostavljajući prostora za mrvu površnosti koja ponekad u životu dođe kao neophodnost. Uhvatila sam se za jungovsku psihoanalizu i želju da zaronim u metaforu koja dolazi iz folklora, alegorije skrivene u mitovima, legendama i bajkama, a koje je autorka tako vješto izokretala i interpretirala u prilog svojim stavovima. Uostalom, volim vukove i divljina je rezonovala s plažom. No, divljine je bilo više nego što sam očekivala, toliko da sam već nakon pročitanog uvoda pomislila da nijesam dovoljno žena ako ne krenem da zauvijam na Mjesec.
Nada u rasvjetljavanje krajnje nejasne metodologije vukla me je da čitam dalje. Progonila me je misao da je poenta, ako ne na sljedećoj stranici, ono zasigurno u sljedećem poglavlju i da će se ukazati ako ne odustanem. Žuljali su me manipulisani narativ i ograničena vizija. Jednoumna analiza bajke u kojoj se odbaci ono što ne služi prikazivanju žene kao žrtve izazivali su počesto kolutanje očima propraćeno glasnim izdisanjem.
Ova umišljena šamanka, samoprozvana cantadora, valjda tako egzotičnije zvuči, mantričnim ponavljanjem fraza poput divlja žena, arhetipska priroda, río abajo río, kreativni život, generalizuje iskustvo, svodeći ženu na položaj žrtve, a njenu ulogu na isključivo stereotipnu i rodno zasnovanu, ne vodeći računa o ženama koje se ne mogu ili ne žele ostvariti kao majke, ženama koje nijesu nužno predodređene za kreativno stvaralaštvo; dok su muškarci oslikani kao opasnost, prepreka, prijetnja, figura moći i manipulacije, demonizovani do krajnjih granica, premda, u njenu odbranu, jeste bilo nekoliko pokušaja političke korektnosti. Ovakva knjiga, ne samo da je loša, ona je i opasna. Moć logičkog rasuđivanja natjerala me je da odložim knjigu prije nego me je sustigla krivica što ne slikam aktove na plaži.
Prošlo je dva mjeseca prije nego sam odlučila da jačam toleranciju na frustraciju. Probijala sam se kroz gomilu cikličnih emotivno nabijenih rečenica bez suštine u nekih desetak stranica dnevno u prosjeku, prežvakanih tako da bi svaki političar zavidio na umijeću pričanja mnogo, a kazivanja malo. Bilo je to vrijeme praznika, period kad plići sadržaj dolazi s manje krivice, no sadržaj kom sam se vratila bio je više guilty nego pleasure. Progonilo me je nezavršeno, dok sam u isti mah snivala kako cijepam stranicu po stranicu i bacam je u vatru. Vizuelizovala sam kako autorku gađam budalaštinama koje je napisala. Novi talas agonije zapljuskivao me je mjesec dana. Sumnja je uspjela da mi se uvuče u kosti. Ostavljala sam prostor da nešto ne razumijem, da nemam dovoljno kapaciteta da sažvaćem jedan naučni rad. Trigerovana je mazohistička pobuda, tako da sam se nekim djelovima vratila opet, ad nauseam.
Nijesam uspijevala da izvedem drugačiji zaključak. Imperativni ton bez prava na drugačiji put i izbor podsjetio me je na nemogućnost dijaloga i krajnje dogmatizovanje ideje čija bi suština lišena autorkine interpretacije imala nekog smisla.
Dok sam se prevrtala po dnevnoj sobi, a Jung u grobu, smišljala sam izgovore da istrajem u ovom kvazi-feminističkom i pseudo-naučnom hororu. Što sam više odmicala s knjigom, to je bivalo jasnije da od mudrosti stoji fatamorgana, a strah da će se skliznuti u ezoteriju bivao je jači.
Bilo je ponovo ljeto, deveti mjesec od početka čitanja, vrijeme za porođajne muke. Zašto nijesam odustala? To me mučilo više nego sama knjiga. Autorki nije bilo dovoljno što me je osakatla lošom prozom, završne udarce izvela je još gorom poezijom, iskoristivši priliku da citira samu sebe.
Najveći poraz nalazim u krivici i činjenici da, uprkos želji, ne uspijevam naći koju lijepu riječ za nečiji uloženi trud. Žena je ženi, izgleda, vuk.
Zašto sam istrajala s knjigom koja mi se ne dopada i da li je zaista nekad najteže odustati? Inicijalno sam imala ideju da pišem o knjizi na isti način na koji je autorka pisala, željela sam da izazovem jednaku mučninu vrteći jedno te iste rečenice i nepotrebno produžavajući tekst. Od tog sam nauma, srećom, uspjela da odustanem i napisala sasvim drugu priču, utjehu našla u fikciji.
Image credits: Photo by Marek Szturc on Unsplash
Anima Mundi 
Leave a comment