Saga o sagorijevanju
„Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena”, zamišljam kako teatralno zabacujem šal preko ramena, dok glavu okrećem na suprotnu stranu. Oči su mi blago sklopljene. Suma sumarum prethodne godine dolazi dikensovski. U ovom trenutku, na polovini januara, u post-zenit fazi prošlogodišnjih retrospektiva, rezolucija, planova i velikih misli za ovu godinu, znam jedno – završila bih s „Bilo je to doba tišine.”
Odupirem se porivu da se opravdam zbog te tišine, tu sam unaprijed poražena. Zato zaranjam u ne tako prijatnu analizu.
„Ako prestaneš da pričaš samo pet minuta, kupićemo ti najveću čokoladu”, govorili su mi kad sam imala četiri-pet godina. Pitala sam se kakva je to najveća čokolada, koje je dužine, da li se može prelomiti i kako se ona transportuje. Zamišljala sam bijeli omot, s crvenim slovima i zlatnim kockicama koje povremeno presijecaju monotoniju bjeline masnog kartona i simbolizuju blago iznutra. Prihvatala sam izazov i utišavala se tek toliko da zamislim tu najveću čokoladu. Uvijek bih prekidala minutažu novim pitanjima. Možda je stvar u tome da nijesam voljela čokoladu. Možda bih uspjela da su ponudili nešto drugo, recimo duševni mir nakon višestrukih sagorijevanja u borbi s vjetrenjačama i krivim Drinama.
Onda je došla škola i pored moje ljubavi za učenjem i statusa dobrog đaka, uredno sam dobijala lenjirom po rukama ili stajala pet minuta u ćošak, jer bilo je nemoguće obuzdati me s pričom. Pleksiglas, tako smo zvali učiteljev lenjir, pravili se važni što tako mali znamo tako neobičnu riječ, davalo nam je to moć, istu onu koju je taj bijeli lenjir, s vertikalnim crnim crticama, krupno ucrtanim brojevima i nekim narandžastim detaljem čije se pozicije ne sjećam precizno, imao u odnosu na obični školski lenjir koji smo imali u svojim torbama.
Ni fensi talasasti nastavak na našim malim lenjirima koji smo koristili da podvučemo ili uokvirimo definiciju nije mogao priviriti dominaciji Pleksiglasa. Hodao je učitelj među klupama držeći predmet naše pažnje između palčeva i kažiprsta, sa šakama na donjim leđima, klackajući lenjir brzo – čas na jednu, čas na drugu stranu. Hipnotički smo se okretali, Pleksiglas vidim u krupnom kadru, a samo najhrabriji pružili bi ruke iza učiteljevih leđa, simulirajući otimanje. Pleksiglas je svojom puninom i gromkim udarcima o katedru zavodio red i mir u pomahnitaloj učionici.
I sad čujem kako puca o moje šake koje nestašno pokušavam da izmaknem pred njim. Dolazio je kao vaspitna mjera zbog mog blebetanja, došaptavanja i neskrivanja netolerancije na nepravdu; pekli su i svrbjeli dlanovi od njega. Moja riječ bila je jača od svemoćnog Pleksiglasa. Većina školovanja protekla je u sličnom maniru, mijenjali su se Pleksiglasi, iz jednog oblika u drugi. Pleksiglas se ne može uništiti, ni iz čega stvoriti…
Kasnije sam naučila što je zapravo pleksiglas, iako u mom sjećanju on zadržava svojstvo vlastitog imena jednog stravičnog predmeta iz prve polovine osnovne škole.
Kako sam od tako nezaustavljive pričalice došla do osobe koja guta riječi? Jednostavno (a dođe se do toga na teži način)… Umorila sam se. U hemiji proces sagorijevanja se definiše kao brza hemijska reakcija oksidacije gorivih sastojaka (ugljenik, vodonik, sumpor) sa oksidansom, najčešće kiseonikom iz vazduha, pri čemu se oslobađa toplota i svjetlost (plamen ili žarenje).
Onda bih proces psihološkog sagorijevanja definisala kao sporu reakciju oksidacije emotivnih i kognitivnih kapaciteta pod uticajem oksidanata u vidu stresa, nerealnih standarda i velikih očekivanja (Dikens ne počiva u miru), pri čemu se oslobađa pepeo bivstvovanja.
Vjerovatno je najteži dio procesa upravo u pritisku okoline i sopstvenom očekivanju da vatra života uvijek gori istim žarom i forsiranju da se ona iz pepela zapali, što priliva oksidans nerealnih očekivanja i samim tim pospješuje novo pregorijevanje. Nemam umijeće nalaganja vatre koja gori tako da grije biće, kad svako malo može da se dolije neko ulje na nju, rasplamsa je i ostavi pepeo.
Moji emotivni kapaciteti potrošeni su uglavnom na bitke koje nije trebalo voditi. Ispražnjeni su toliko da sam prestala da bijem i one bitke koje je trebalo, što je prethodne godine došlo na naplatu. Ušuškala sam se u svoja mentalna skrovišta i kad je trebalo reagovati, nadolazeće riječi pretvarala sam u kojekuda glasan izdah koji bi, da se mogao verbalizovati, glasio: Pusti. Puštala sam postepeno sebe da se ne borim, što je netipično nakon višegodišnjeg poznavanja borbe kao jedinog načina funkcionisanja. Nijesam bila svjesna koliko je žaba bila kuvana sve dok se nijesam počela osjećati nokautirano, a da nijesam ni prišla ringu, kao što me je zaprepastilo koliko sam umorna od borbe jednom kad sam je počela zaobilaziti.
Umski mlinovi
Duže periode obilježila je dotučenost prožeta velikim strahovima, a najjači udarac zadavala je sopstvena slabost. Izduvni ventili na koje sam uvijek računala su zakazali i gušila sam se u svojoj zablokiranosti i oštroj kritici na račun lijenosti i slabosti; bez razumijevanja procesa kroz koji prolazim i strpljenja neophodnog da se on sopstvenim tokom odvije. Um je vikao da se trgnem i pokrenem, tijelo je vapilo da ne može. Vanjski svijet to nije zanimalo.
Smučilo mi se od zapetljanosti, paralize, umora, neizgovorenih riječi, ćutanja, straha… U trenutku predaha u ringišpilu sopstvenog pakla, ispovraćala sam misaone procese, odbacila sam ih kao otrov i višak iz organizma. Promjena je došla u onom trenutku kad sam integrisala u cjelosti spoznaju da je situacija u kojoj sam se nalazila, a koja je trajala mjesecima, neprijatnija i nepodnošljivija od situacije u kojoj bih se našla kad bi se obistinio najveći strah.
Pa što, pukao mi je film u nekom trenutku. Pa što i ako se desi najgori scenario? Pa što, odzvanjalo je ritmično, bubnjalo i davalo snagu. Prezasićenje i stavljanje sebe u narativ žrtve dolilo je nešto goriva na ljutnju, a za njom neminovno maršira akcija. Osjetila sam trzaj borca koji je krenuo da se ustaje. Napokon.
Šetala sam jedne januarske večeri i analizirala situaciju iz nešto pomjerenije perspektive. Iz čista mira sinulo mi je Stavi kamen u cipelu da te nažulja. Nebrojeno puta sam to čula do sad. S ovog horizonta promatranja, za nijansu je jasnije što su naši stari htjeli time reći. Ušuškanost me je udaljila od borbe i činila da budem bez snage za nju. Previše komfora anestezira biće, kao što ga i previše borbe smlati.
Podsjećam se na naravoučenije da su borbe, nelagode i neprijatnosti neophodne za razvoj i jačanje kapaciteta. Moram napomenuti da to ne znači nužno da uvijek treba ići težim putem i pustiti cipelu da neprestano žulja, što je bio moj način ranije, dok nijesam prešla u ekstrem hvatanja prečica, odustajanja kad je teško i stanje mirovanja.
Nekoliko dana kasnije osjetila sam kamenčić u cipeli. Nasmijala sam se. O, budna svijesti! Prošetala sam malo s njim i izbacila ga.
“I must not fear. Fear is the mind-killer. Fear is the little-death that brings total obliteration. I will face my fear. I will permit it to pass over me and through me. And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path. Where the fear has gone there will be nothing. Only I will remain.”
Frank Herbert
Pa Kako se onda izdići iz pepela?
1. razumijevanjem što nas je pregorelo na prvom mjestu
Jednom kad sam se suočila sa strahom i osjetila dugopriželjkivano buđenje, zapljusnuo me je novi nalet straha izazvan činjenicom da ću morati osmisliti neki drugi način funkcionisanja, jer nije rješenje da se vratim u stare cipele i hodam utabanim stazama, s kamenčićem ili bez njega.
Zarad razumijevanja kako dalje, analizirala sam što me je dovelo do pregorijevanja, osim dizanja ruku od borbe u vidu prećutkivanja, te kratkopomenutih velikih očekivanja i nerealnih stanarda. Bavila sam se pitanjem na kojim sam to sve životnim poljima pregorela i kako se nezadovoljstvo s jednog preliva na sva ostala. Recimo, ako me je posao toliko psihofizički iscrpio, teško da ću revnosno pristupiti pisanju, treningu, druženju ili odmoru, što me dodatno tištilo i začaravalo krug.
U današnjici, kada govorimo o pregorijevanju, uglavnom govorimo o pregorijevanju na poslu, što je SZO i prepoznala kao pojavu. Kod mene se to desilo na više frontova, ali pozadinski procesi i razlozi zbog kojih sam pregorela su manje-više isti – više dajemo nego što dobijamo zauzvrat.
Različiti su kompromisi na koje pristajemo – grad u kom živimo, posao koji radimo, trening koji (ne) preskačemo, hobiji koji ostaju po strani zarad nekog drugog cilja, odseljenje iz države i odmetanje u nepoznato, samoća, partnerstvo… Zavisno od pojedinca, manji ili veći broj snova je na čekanju, što zna da rezultira paralelizmom dva života, onog koji sanjamo i onog koji živimo. Što nas više pritiska ovaj koji živimo, to nas više tišti ovaj koji sanjamo.
Napore češće uložimo da odgovorimo na vanjski pritisak i naša očekivanja se usklađuju s očekivanjima drugih. Problem je kada nakon velikog truda uloženog u ispunjavanje tih očekivanja ne stigne adekvatna kompenzacija u vidu smisla i duševne nahrane. Nezadovoljstvo postaje ulje na vatru koja nas pregorijeva.
Nije sve ni do nas, ipak se na pojedinca stavlja veliki teret nošenja sa sistemima koji glorifikuju izgaranje. Ponekad mi se čini da nas mašinica sve više melje i pretvara u neka robotizovana bića opsjednuta produktivnošću i idealnom rutinom i krivicom ako sve stavke s megalomanske liste nijesu štriklirane. Imamo glavnu ulogu u filmu koji bogzna ko režira i dok su kamere upaljene, nijedna loša stvar ne smije da se desi, moramo ostati pod kontrolom. Umor stigne i od silnog pretvaranja, onda kad se kamere ugase.
Trenutno je jedini odgovor rekalibracija sopstvenih nastojanja i kakva-takva utjeha da nijesmo sami u ovome. Možda se cijeli poredak krčka i možda ćemo kroz vatru proći svi, na ovaj ili onaj način.
2. Otpustiti što ne služi
Spoznaja i budna svijest je pola posla, ali ni ostatak pređenog puta ne treba zanemariti, jer nije lak.
Izazov je iznijeti tu diskrepancu između svijesti i funkcionisanja, osvijestiti jedno, a nastaviti istim obrascima drugo. Naš softver se ne razvija tako brzo i ne postoji jasan datum kad će trenutna verzija zastariti i kad se moramo prebaciti na novu. Sve i da brzo pređemo na novu verziju, može biti da se ne snađemo u novom korisničkom interfejsu.
Osim toga, mehanizmi i procesi koji su služili i fantastično funkcionisali u jednom periodu života, u drugom mogu biti krajnje besmisleni i opterećujući, a nije ih lako odbaciti kad ih ščapamo kandžama komfora, naročito ne nama koji očekujemo isti (i visok) standard sve vrijeme i ne možemo ili ne želimo priznati sebi kako nešto treba otpustiti.
Sve do prije neku godinu uspijevala sam da treniram više različitih sportova. U nekom trenutku počela sam intenzivnije da čitam i pišem. Moja očekivanja su podrazumijevala postizanje iste količine treninga i sve književne aktivnosti. U stanju sam da se natovarujem uvjerena da mogu da iznesem teret i nosim ga dok me ruke ne zabole i dok se čitava ne srušim pod njim.
Nije samo organizaciono potrebno revidirati svoj život, redovno pretresanje i čistka nagomilanih uvjerenja važni su u regulaciji tereta.
3. Prioritizacija
Ono što otpustimo znači da ne moramo. Počela sam da preispitujem sebe da li nešto zaista moram i da li moram odmah: da kupim, da završim, da odgovorim, da promijenim, da postignem…
Dva moram sam ostavila u post-sagorijevanju: da se naspavam i da ne moram. Ne moram ni ovo prvo, ali osjećam da je ljekovito. Ponovo sam počela da se budim rano i, što je još važnije, budim se odmorna. Uzmem knjigu, doručak, kafu, bez osjećaja žurbe i onda nastavim dalje s danom. Toliko mi prija da se uplašim izgubiću to ako neko veče ostanem budna duže. Ne sviđa mi se pomisao na narušavanje nove rutine, a ne sviđa mi se ni nerealno očekivanje da ona (p)ostane standard.
Trećeg dana takvog buđenja pomislila sam kako je fantastično što se rano budim i kako ću ubaciti trening prije posla. Mozak je onda krenuo da divlja i pravi planove – kojim danima bazen, kojim danima trčanje, kada vježbe snage, kako čitanje, koliko priča neđeljno mogu napisati…
Stop! Svjesno sam zauzdala sebe. Zapadnem opet i opet se vratim. Neka prođe još malo vremena u rutini koja prija, nek se baterije pripune prije nego vidim što dalje.
Moram da ne moram, sviđelo mi se kako to zvuči i kako izgleda u praksi. Moram da ne moram i kad dođe do stvari poput nepotrebnog trošenja i odustajanja od aktivnosti ako nije ispunjena baš onako kako sam zamislila da treba da bude, savršeno, idealno.
4. Svrsishodno moranje
Razumljivo, postoji mnoštvo stvari u životu koje moramo, ne pišem bajku, niti mogu sjecirati praktičnu stranu života zarad maštanja i govorancije o ne-moranju. Moramo otići na posao, zaraditi platu, platiti račune, kupiti hranu… Moramo proći i kroz određene neprijatnosti i nelagode, patnju i bol.
Svako dodatnim naporima izgurano moranje treba revidirati koliko ima smisla, koji dio nas je nahranilo i koliko kvalitetno. Moranje ima smisla dok je proporcionalno svrsi, bez nje ostavlja prazninu i glad, u kontekstu priče o pregorijevanju – pepeo i prah.
Kada govorim o ne-moranju, govorim o promjeni narativa i korištenju vremena, o čeprkanju i preispitivanju da li zaista, koliko, što i kad moram. Govorim o problemu pretvaranja užitka u obavezu zbog narativa da se mora. Htjenje ili željenje trigeruje različite pokretačke snage. Ne može sve biti prepušteno ni snazi volje, disciplina je nezanemarljiv faktor. Problem je kad nastane previše discipline uz nejasnoću njenog sprovođenja.
5. ODMORanje
Osim sna, koji trenutno najviše godi u odmoru tijela, uživam u blagodetima uzimanja vremena da odlučim, da razmislim i da oprezno nađem put koji će vatru držati pod kontrolom. Kontrola će se neminovno izgubiti opet, pokušavam da to internalizujem i usmjerim nastojanja ka blagovremenom detektovanju rasta temperature ili bržoj reakciji ako detektor zašteka.
Nalazim radost u posmatranju kapi kiše koje se s grančica i listova obližnjeg drveta presijavaju na zimskom suncu, poput lampica na novogodišnjoj jelki. Uživam u pastelnim nijansama zimskog neba i prepoznavanju nešto drugačijeg cvrkuta ptica koji govori da proljeće nije tako daleko.
Ne znam kako će ići kada stvari krenu da se vraćaju u nešto što se opirem da nazovem normala, jer više ne znam što je za mene normala, što će se sve otpustiti i što će ostati na srednjem putu. Do tada uživam u opažanju, budnoj svijesti i vremenu koje mi je dato.
Vrijeme je zapravo jedina valuta s kojom raspolažemo i čini mi se da su najbogatiji oni koji ne žure… i ne moraju.
Ja ga trenutno uzimam da još pet minuta odćutim i vidim koju ću čokoladu dobiti.
*Photo credits: Photo by Tangerine Newt on Unsplash
Anima Mundi 
Leave a comment