Anima Mundi

U trenutku kada se pitam da li će svijet skliziti u distopiju, a ona je zanimljiva jedino kada se o njoj čita, i kada se zaglušujuća buka o vještačkoj inteligenciji ne može utišati, više no li se onima na vrhu modernog robovlasništva može istrgnuti bič iz ruku i zapušiti im usta da se ne čuje povik “brže” (niko ne zna đe jurcamo), utjehu nalazim u gradu đe vrijeme teče drugačije. 

I dok me progoni neizvjesnost i nezamislivost života u narednim godinama, oplemenjujuće dolazi činjenica da majka, tridesetak godina kasnije, i dalje drži kese s kafom u istom škafu, da su pupoljci na crvenoj ruži već našli svoj izlet u proljeće. Cijelo biće mi vrišti 404: Humanity Not Found, a onda u domu zdravlja sretnem starog komšiju Duška i, iako me iznenađuje koliko je ostarao, premotavam život tog čovjeka od trenutka kad je otvorio vrata na proslavi rođendana njegovog sina do današnjeg dana kad je otvorio vrata da pogleda uput i usmjeri me na drugi sprat bolnice koju toliko dugo nijesam posjetila da nijesam znala da su zatvorili jedan njen ulaz. Vidim njegov život i njegovu rutinu i teško da mi je da zamislim svijet u kom, ako jednog dana opet dođem na snimanje, čiko Duško neće otvoriti ta vrata. 

Na ivici sam suza dok razmišljam o svemu tome, kad poznati mi glas sa radio Cetinja uli novi val utjehe. Dok čekam semafor posmatram jednog đeda kako prelazi ulicu, sigurnim korakom, iako mu se glava pomalo trese. Uvijek sam mogla računati na to da ću u ovom gradu sresti takvu gospoštinu, makar jednog urednog čiču, opeglanih pantalona, vjerovatno će nositi džemper s diskretnom šarom i u milimetar utegnut šešir. Niko ne žuri. U pekari poznanik iz škole pridržava vrata da mlada majka izgura kolica, a dva stara prijatelja se tapšu po ramenu. Ustupaju mi mjesto. Blago se osmijehnem, prikrivam činjenicu da sam pogubljena. 

Kuća žene koja mi je držala časove matematike i fizike i dalje ima širom otvorena vrata. Drvenarija joj je trošna, aludira na vrijeme koje je čas posla proteklo, kao da pomalo prkosi tim zakonima kojima me je tad učila. Babin ruzmarin na balkonu miriše i buja. U pošti đe su sve poznata lica nije veliki red. U svijetu đe se sve gura na jedan klik starija gospođa bi radije proćaskala o svojoj unučadi s radnicom u pošti. 

Rastužuje me što svi ti prizori polako blijede i navlačim ih poput mišića za plivanje, srećna što još držim glavu iznad vode, dok me oni koji uveliko gnjure, bili s disaljkama ili bez njih pokušavaju uvući u sve dublji mrak.