Anima Mundi

Skoro sam završila Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Kalvina (da, tek sad) i gotovo sam se rasplakala na kraju. U trenutku kada dođem do finalnih stranica, zatvorim knjigu i prigrlim je, zadesi me nepodnošljiva koegzistencija praznine i ispunjenosti koje se bore za primat. Zapljusne me i preplavi talas oprečnih senzacija čija se oseka iscrta niz moj obraz. Predmet mog misaonog eksperimenta nehotice je postao pojam kraja, posmatran kroz različite kontekste.

Svaki kraj je novi početak, mislila sam nekoć, da bih danas tu tvrdnju podvrgla preispitivanju, kao što preispitujem mnoge druge u posljednje vrijeme. Od malih nogu, koncept kraja nam je serviran kao mistifikacija pod okriljem nejasnoće i neizvjesnosti – koje su ujedno lajtmotiv posljednjih mjeseci. Bilo da se radilo o migoljenju odraslih na pitanja o kraju života ili neobjašnjivosti što srećno do kraja života zapravo znači, kraj ostao prepušten slobodnoj interpretaciji.

U školskoj paradigmi pisanja sastava struktura je bila jasna i rigidna: uvod, razrada i zaključak. No, na času likovnog smo se susreli s idejom da nijedno umjetničko djelo nije završeno, uvijek se može prevući još jedan potez kistom. Postavlja se pitanje đe se završenost može naći. I kraj ljudskog života za one koji ostaju tek je početak života bez preminule osobe, a za osobu koja je dočekala sopstveni kraj možemo samo da nagađamo što pojam predstavlja. Ne možemo utvrditi smrt kao apsolutni svršetak, makar ne u ovom obliku postojanja.

Pomislimo na sam čin crtanja kruga. Grafit na olovci će tačku u kojoj se spajaju početak i kraj makar za nanometar ugurati u novi krug, čineći kraj gotovo nemogućim. Tu, na samom sudaru geometrije i iskustvenog svijeta, isplivava filozofija ensō kruga. Njegova otvorenost simbolizuje nedovršenost ili bolje reći kontinuirani tok promjena; heraklitovski – Panta Rei.

Postoje krajevi, naravno, nad kojima nemamo kontrolu, one eksterne granice koje završavaju fudbalsku utakmicu onda kad sudija svira kraj ili završe školski čas kad zazvoni zvono. Predmet preispitivanja nijesu ti tehnički završeci, već niti koje se razmotavaju i nastavljaju da postoje duž i širom psihološkog bića.

Autorska kriza i parazitiranje teksta

Uvod, razrada, zaključak. Rođenje, život i smrt. I pored tog prividno pravilnog ritma, neki krajevi nastupe naglo. Mogla bih završiti ovaj zapis sad i ovđe. I staviti tačku. Nije još kraj. Neizvjesnost, taj talac mojih skorašnjih misli, izaziva bojazan od kraja. Nijesam slutila duboku ontološku povezanost ovih dviju tema.

Sjetila sam se dalje zadataka na radionicama kreativnog pisanja. Jedna od vježbi bila je napisati nezavršenu priču. A nije li svaka takva? Zar narativ ne nastavlja da živi u kognitivnom prostoru čitalaca onomad kad se formalno završi?

Drugi zadatak koji je isplivao kroz sjećanje ticao se pisanja priče u kojoj čitalac počinje da mrzi knjigu koju čita. Najbolja i najgora stvar koja može da se desi nekom ko piše jeste da napiše priču i onda je kasnije pročita i prepozna kod drugog pisca, osim kada je posrijedi namjerno pastiširanje. Originalnost i savremenost danas stoje poput dva antonima, a ja, čini se, počinjem malo bolje anticipirati postmodernizam.

U mojoj verziji priče čitalac čita jednu priču dok ne zatvori korice. Kad ih ponovo otvori, naiđe na novu priču i to ga postepeno počinje izluđivati. Kolege s radionice rekle su da ih priča asocira na Italovu Ako jedne zimske noći neki putnik. Koliko god mi laskalo poređenje s ovim velikim piscem, moram priznati da smo iz različitih uglova prišli temi, a o stilskoj nadmoći i matematičkoj igrariji da ne govorim. Kalvinovoj, dabome.

Dok italijanski genij koji me senzibilitetom podsjeća na srednjeevropkse stvaraoce preispituje i redefiniše književne uloge, moj pristup problematizuje pitanje zaboravljanja (pročitanog teksta). Pažnja mog protagoniste luta tokom čitanja, on pokreće paralelne niti promišljanja o pročitanom da bi se iznova vraćao na tekst, zatičući nove teme, a napuštajući nedovršenu prethodnu priču.

Za razliku od zen budista, mene su otvorenost i nedovršenost kruga uznemiravale, iako paradoksalno, nijesam činila ništa drugačije od tih učenjaka.

Kognitivne petlje i iluzija kontrole

Ne postoji knjiga, još manje mogućnost da je ne pročitam do kraja, bez obzira na to koliki napor čitanje iziskivalo i ma koliko vremena trebalo da se kraj nazre. Zapravo, na zadatak u kom protagonista zamrzi knjigu odgovorila sam hibridno: kroz fikciju, ali i kroz nefikcijski osvrt na lično iskustvo s djelom Žene koje trče s vukovima. Razlog o neodustajanju od te knjige djelimično se krije u ljudskoj prirodi za razrješenjem.

Ta potreba nije zadrtost, ona je ukorijenjena u našoj psihologiji i biologiji. Uzmimo banalan primjer: kad nas progoni neka pjesma i kad pjevušimo njene fragmente u toku dana, naš mozak to percipira kao nezavršen zadatak. Onog trenutka kad otpjevamo pjesmu od početka do kraja, kognitivna petlja se raspetljava, mozak dobija signal da je zadatak završen, a centri za nagrađivanje se aktiviraju.

Na koncu, razrješenje, koje suštinski nije identično pojmu kraja, neophodno nam je radi konstruisanja cjelovite slike. U protivnom, ostajemo zakopani u neizvjesnosti koja podriva naš osjećaj kontrole.

Ima umjetničkih ostvarenja koja počinju krajem, no ipak nas to ne sprečava da im se u potpunosti prepustimo. Nije suština u samom kraju, anticipacija ne obesmišljava proces, i to je ono što je Kalvino u svom djelu maestralno prikazao. Ako je smrt tačka u kojoj će praktičar budizma završiti kaligrafsko iscrtavanje ensō kruga, svejedno otvorenog ili zatvorenog, ona ne figurira kao razlog prestanka življenja, već kao beskonačni prostor ispunjen potencijalom.