animamundi
-
Jedino kada zažmurim sve jasno vidim. I gubim pojam za vrijeme, jer ono kao da nije teklo od posljednjeg našeg susreta. Uplovim u novu dimenziju koja vrijeme računa brojem koraka pređenih zajedno i otkucajima srca dok sam u tvom zagrljaju. I onda se brišu granice. Svega zabranjenog, ovog prostora i vremena kakvo znamo i svega
-
Vjetar nosi sve pred sobom. Mrsi mi kosu, mrsi mi misli. Diriguje zeleni valcer koji je trava besprekorno odigrala. Miriše na kišu. Sprema se pljusak. Ljetni pljusak. Onakav kako sam uvijek voljela, koji budi sjećanja i čini me spokojnom. Žurim, a potajno se nadam da će me kiša uhvatiti. Želim da odložim ostajanje sa sobom.
-
Tektonski si pomjerio svaku ćeliju moga bića tako da opišu kružnicu do svog pravog mjesta. I baš onda kada sam mislila da me više niko uzdrmati neće, uputio si taj značajan pogled. I prvi tektonski pomjeraj bijaše u naručje tvoje, intenziteta razdragano malo dijete na skali života. Epicentar u srcu. Mislila sam da će mi
-
I valjda se opet zaljubljujem u ideju, a ne u čovjeka, rekoh drugarici sa zamišljenim pogledom u daljinu i prošlost. Kad bi samo postojala personifikacija ideje. Ne znajući mnogo o tebi, gradim te lagano od djelića svoje želje, onog što jesi, onog što nijesi, a mogao bi biti. Stvaram sliku onoga što jesi u mom
-
Danas sam odlučila da oprostim svima, a naročito onima koji se plaše da vole. Danas volim sve ljude onakve kakvi jesu. Danas sam odlučila da oprostim sebi. Danas sam odlučila da iznova zavolim one koje već volim. Danas sam odlučila da iznova zavolim odraz sebe u tvojim nemirnim očima. Danas sam prigrlila snagu tvog zagrljaja,
-
Neminovno je da čovjek uvijek bježi tamo đe je bio srećan. Bilo to grad, osoba, imaginarni svijet, misao, muzika, prošlost, budućnost. Haos nastaje onda kada su taj grad, osoba, misli, muzika, svoj svijet, prošlost i budućnost isto. Nekada su to jedne oči, jedan pogled pitomog vuka u mirisnoj polutami daleko od svih. Dobrodošli u
-
Ima tih noći koje mirišu na ljubav. Ima tih svitanja koja mirišu na patnju. I urežu se u dušu. Ima i tih zamrznutih riječi, neotpjevanih pjesama, neotplesanih koraka. Ima tih želja sputanih strahom, neuspjelog bijega od sebe sama, tornada osjećanja koji glavu odnese neđe daleko. Ima da tebe nema. A tu si. U svakoj misli,
-
Prijatno ljetnje veče, vedro nebo i ples svjetlosti. Krećem na put. Ništa sa sobom ne nosim, ili što bi jedan pametan Grk rekao — Sve svoje sa sobom nosim. Biciklo je spremno i krećem. Sasvim mirno i, naizgled, obično veče. Pruža se veličanstven pogled na Boku, koja je sama po sebi čudo. Legende i dalje
Anima Mundi 