Tektonski si pomjerio svaku ćeliju moga bića tako da opišu kružnicu do svog pravog mjesta. I baš onda kada sam mislila da me više niko uzdrmati neće, uputio si taj značajan pogled. I prvi tektonski pomjeraj bijaše u naručje tvoje, intenziteta razdragano malo dijete na skali života. Epicentar u srcu. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Plašila sam se da se čuje taj tektonski ritam. Nijesam mnogo riječi rekla, suvišne bi bile. Vjerovatno ti je sve postalo jasno iz stidljivog pogleda i blesavog osmjeha. Muziku sam jedva čula, a ljude oko nas nijesam primijetila. Zatvorila sam oči nakratko pokušavajući da upamtim svaki detalj, pokušavajući da ukradem taj tren od života, prije no ga on ukrade od mene. I onda tako nježno, pažljivo pohranim u zbirku sjećanja pod sekcijom “za ove trenutke vrijedi živjeti”.
Tako je nestvarno skinuti sve maske i u potpunosti se prepustiti tebi, neznancu, znajući da ćeš biti tu ako krenem da padam. Jer i ako padnem, pašću tebi još čvršće u naručje. A onda nema povratka, nema ustajanja, niti nazad iz tog zagrljaja.
Anima Mundi 