Piskaranja
-
Da li je Džojs bio u pravu? Trebalo je da znam. Sjećam se kako je prohladno oktobarsko more zapljuskivalo rijetke kupače. Sitno kamenje brazdalo mi je kožu zbog čega sam se s vremena na vrijeme prebacivala s jedne strane na drugu, dok nijesam našla ugao mirovanja pod kojim ću zaroniti u stranice onoga što će
-
Napomena: Ovaj tekst nije napisan iz perspektive školovanog psihologa, on proizilazi iz ličnog istraživačkog rada, analize dostupnih informacija, personalnih opažaja i formiranog mišljenja. Kako ovo nije sveto pismo, sve je podložno promjenama. Po četvrti put čitam „Majstor i Margarita”, omiljeni mi roman. Iz ovog ‘omiljeni’ može se zaključiti razlog višebrojnog čitanja, ali u većoj nego
-
Pokušavam da se sjetim kad sam počela pripreme za polumaraton i, iskreno, nemam pojma. Čitavog života sam fizički aktivna uz manje ili veće pauze. U posljednje dvije-tri godine, te pauze su sve kraće, osim onda kada me tijelo pošalje na prinudni odmor. Inatom protiv smotanosti Moje sportske aktivnosti kreću u desetoj godini života, da ne
-
Naslov je ironija na sve one momente kad se zabrinem kuda ide ovaj svijet. Vjerovatno su i stariji slično posmatrali moju generaciju. Ne znam samo ko nam osigurava da to što smo stariji neke stvari znamo bolje i zašto đecu vaspitavamo tako da su stariji uvijek u pravu. I ne želim da budem od onih
-
Na gori zelenoj stajaćemo i gledati kako se svijet ruši. Talasi će silno zdrobiti ono malo koje domom zovemo. Zadnji jecaj drveća sa morskog dna najaviće kraj. Zemlja će se razbiti u sunovrat kao djelovi ogledala na milione komadića u kojima je odraz neba koje gori. Ljudi će vrištati kao da im naživo munjama skidaš
-
Prvi miris zemlje poslije kiše. Prva lubenica što niz bradu kapa brže od poštara koji nosi razglednicu, a lijepi se lakše od poštanske markice. Opojni miris cetinjske lipe što u vazduhu nosi ludost jednog sna koji se ne završava sa prvom dočekanom zorom. Kuvani klas. Sa malo soli, da… Zrno pijeska što se kao suvenir
-
Već sam nešto piskarala na ovu temu, ali spletom nespretnih okolnosti u vidu Hakslijevih Vrata percepcije na jednom noćnom stočiću, ponovo sam krenula da razmišljam o njima. Dorsima, dabome. A i svemu onom što (nije)sam znala o vratima percepcije. U nekom trenutku su za mene postali neraskidivo trojstvo Dorsi, Blejk i Haksli. Što je nit
-
Posljednjeg puta kad sam pisala sa plaže tvoja je sjena nestala s vjetrom. Tvoji su nemiri nestali s osekom zauvjek uspokojeni svjetlosnom godinom.Danas je more ljubičaste nostlagije spokojno naspram druge strane vječnosti koja ti je zarobila dušu.Mirišu trave tik pored mora i jedan ljubičasti cvijet prkosno stoji visoko iznad zemlje. Teške one zemlje kojom sada
-
Omamljena mirisima nakon lutanja astralnim svjetovima polako se vraćam u ovo što zovemo stvarnost i život. Umorna sam. Gledam jedne ruke što su do juče bile nemirne i više ih ne prepoznajem. Kao olovo teške danas bezvoljno tumaraju noseći teret prolaznosti i zamišljajući, kako Kami kaže, da je Sizif bio srećan. A na trenutak su
-
Sve što radimo ili je iz ljubavi, ili je iz straha, pomislim često. A čini mi se da je i strah pomalo iz ljubavi, tako da ova velika pokretačka sila zaslužuje koji redak u našim školskim novinama, pa eto… Iz moje perspektive – oda ljubavi. Jednom sam davno pročitala da od svih veza u životu
Anima Mundi 