Zona komfora

Malo mi se bljucka na ovaj naslov, moram priznati. Isto kao što mi se bljucka(lo) često na sve ono što ona predstavlja.

Čitavog svog života sanjala sam o svom domu. Maštala sam kako će izgledati, na kakvom će se imanju nalaziti, koje su boje zidovi, kakvog su rasporeda prostorije u njemu i na koju će stranu svaka od njih gledati, koje ću sve aktivnosti tamo imati i kako ću provoditi dane. I dan danas daleko sam od toga što sam uvijek zamišljala, ali mnogo sam blizu da ostvarim ono što s početka pasusa ide. Ne mora biti idealno da bi se ostvarilo, napisala sam danas u žurnalu. Ne mora. Dovoljno je što ću imati dom koji će ispuniti i pružiti minimum onog što mi je potrebno – mir. Mir je u nama, da, da… Rekao je niko ikad dok je živio u studentskom domu, s nesnosnim cimerima, u stanu (kao životinja u kavezu) koji mu/joj ide na živce… Ali da ne zalazimo u dubioze zen budizma, niti ostale filozofije. Ostaje tema za drugi put.
Elem, priroda koja će okruživati moj budući dom pružiće mi mir na koji sam mislila. Malo dalje od gradske vreve, prenervoznih građana i građanki, totalno vidim sebe kako baštarim. Nijesam sigurna da “baštariti” glagol postoji, ali pod njim podrazumijevam obrađivanje zemlje, sadnice raznoraznog voća, povrća, cvijeća, održavanje svega pomenutog i golemo meračenje usput, brojne večeri i dani koje ću provesti u društvu knjiga, umjetnosti, plodova bašte, plodova uma i nezaobilazno u društvu mojih prijatelja.
Ne mora to biti moj (cetinjski) krš da bi to bio moj krš. A i lakše ću obrađivati zemlju s manje krša, da se ne lažemo. Ne mora biti Boka blizu, mada slutim neku vodu u blizini.
Dom je tamo đe ga ja stvorim. Stvarala sam domove i od tuđih domova, oplemenjivala prostor i dok sam živjela u 20m² sa mojom Behemot. Stvoriću dom i od svoje kuće, iako nije ona presanjana. Montažne kuće pomalo me podsjećaju na kuće u Japanu. Tako su mi postale draže. Ona koju ja sanjam vjerovatno je za neko drugo vrijeme i neko drugo podneblje. Beskrajno sam zaljubljena u viktorijanske kuće tipa ova. Bilo bi interesantno živjeti u jednoj takvoj kući. Ja i sve mačke koje bih udomila. Ali realna je priča da ćemo ja i moja Behemot u nekih 60m² (ne žalim se, daleko od toga). I živjele smo srećne do kraja života. Moguće da ću i na ovom blogu pisati o izgradnji doma i bijegu iz grada. Stay tuned.

Dakle, ne mora biti idelano da bi se ostvarilo. I tu dolazimo do pitanja da li se takva logika može primijeniti i na ostale segmente života? Može, vjerovatno. Samo na neka polja ja još gledam 110% ružičastim naočarima. Idealizacija, veli. Da li je to onda pomirenje sa životom i predavanje od borbe i čekanja (idealnog i onoga što (mislimo da) zaslužujemo)? Da li je to nešto što je settle for? Da li je loše da se settle for (less) ili u tome možemo naći neki mir i neku sreću i zadovoljiti se realnim i ostvarenim? I onda razmišljam dalje… A što ako je tvoja zona komfora zapravo izvan zone komfora, a tvoje izvan zone komfora ono što ljudi inače smatraju zonom komfora? Što ako smo mi koji stalno hodamo po nekoj ivici i pribjegavamo nekim ekstremima ustalili takav način funkcionisanja i to je postala naša zona komfora, pa bi zapravo biti izvan te zone značilo da se ušuškamo i ustalimo?

Prigrli ludost svoju i bližnjih svojih. Ali i o tome ću sljedećeg puta više.

Nedo, hvala ti na inspiraciji i art terapiji neđeljom ujutru.