Anima Mundi

Naslov je ironija na sve one momente kad se zabrinem kuda ide ovaj svijet. Vjerovatno su i stariji slično posmatrali moju generaciju. Ne znam samo ko nam osigurava da to što smo stariji neke stvari znamo bolje i zašto đecu vaspitavamo tako da su stariji uvijek u pravu. I ne želim da budem od onih “bilo je bolje u moje pero”, makar ne za sve živo. Sama tema je vrlo široka, pa ću se osvrnuti na odnos generacije Z prema poslovnom svijetu. Zabavlja me da vidim kako počinju poslodavce izuvati iz cipela i kako će to tek da rade. Jer vremenom će ova generacija preuzimati dominaciju u radnoj snazi, a mlađi će vjerovatno njihovim stopama uz svoje zahtjeve. Interesuje me kako će izgledati tržište rada za jedno trideset godina.

Rođena sam krajem 1992. godine. Moji roditelji su mladi, ali izuzetno stari ako gledam njihov odnos prema poslu. Dolaze iz vremena kad “na neodređeno” još ima neku težinu. O babi i đedu da ne pričam. Oboje su nakon školovanja imali jedan posao do penzije i to je to. Drugačije vrijeme, drugačiji sistem, razumljivo. Roditelji su promijenili nekoliko poslova, a ja više nego oba moja roditelja zajedno. Da ne idem sad u širinu koliko su poslovi i način rada uticali na svakodnevicu i diktirali kako ćemo je provesti. Neka skalaju sa gorčinom čuvari tradicionalnih vrijednosti kako se svi udaljismo jedni od drugih i kako se nema kad ni za što i tako dalje i tome slično. Kapitalističko okruženje neminovno diktira tempo života i sad bi mogli u nedogled razglabati kako to utiče na prijateljstvo, partnerske odnose, porodične veze, slobodno vrijeme, stanje svijesti, lični rast i razvoj, brzinu življenja…

Moja deset godina mlađa sestra je dala otkaz nakon što je dva puta upozorila poslodavca, ukazala na nezadovoljstvo. Upozorenje: Neće da radi i za nju i za kolegu. Molim lijepo. Osim toga imala je lijepe uslove i bila sam iznenađena kad je donijela tu odluku, a u isti mah oduševljena. Mislim se da sam se time vodila, pljuštala bih otkaze ka što kiša pljušti na Cetinje zimi.

Pitam se ko je ovđe lud

Uočavam da Gen Z i te kako vodi računa o život-posao balansu, o kulturi kompanije i vrijednostima koje se propagiraju, da zahtijevaju transparentne oglase – mislim prvenstveno na istaknutu zaradu, informaciju da li se prekovremeni plaćaju, broj dana godišnjeg odmora, roditeljsko odsustvo, dane bolovanja, kultura rada od kuće i tako dalje. Obožavam oglase koji su formulisani tako da ono što nam zakon nudi zvuči kao posebna pogodnost i premija koju poslodavac daje. Plaćeni puni doprinosi, dvadeset dana odmora, plaćeno roditeljsko odsustvo, ubaci što god želiš… Ne smijem načinjati temu roditeljskog odsustva i svu agoniju nedavanja ugovora na neodređeno vrijeme koleginicama za koje se sumnja da razmišljaju o zasnivanju porodice.

Prilikom svakog zapošljavanja jedina stavka oko koje sam pregovarala jeste neto zarada. Sad vidim koliko je to pogrešno i sigurna sam da to nekom sljedećom prilikom neću odraditi na isti način. Što ću? Vaspitavana sam od skromnih, poštenih i radnih roditelja čije bih poslodavce omrčila da mogu. Stariji su uvijek u pravu. Ćuti, dobro je, plata legne prvoga. Jesam li luda da napuštam siguran posao, jaku instituciju, kad mi daju ugovor na neodređeno? Jesam. Bila sam umorna da radim tri posla da bih priuštila sebi nešto mimo egzistencije.

Ključna riječ sigurnost. Što s njom? Nema je. Sa tri plate ideš doma u najboljem/najgorem slučaju (zavisi kako gledaš) i to je to. Doduše, i nije neka situacija na tržištu rada. Nemogućnost ili nedovoljna mogućnost prekvalifikacije su još jedna posebna tema za raspredanje i može biti stoper prilikom traženja posla. Činjenica je da s vremenom postajemo sve probirljiviji. Možda probirljivost krene od onog trenutka kad je zarada zadovoljena i onda druge stvari dođu na dnevni red. Kako veli ono nesojče? Onda je top-tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja? Očito još nijesmo preskočili do plate đe prestaje svako palamuđenje (pardon my French).

Bljuckajući oglasi za posao

Gen Z ne trpi ništa od navedenog. Sigurna sam da će i crnogorska omladina brzo primjenjivati ovaj globalni trend. Čini mi se da Gen Z ni ne čekaju neki platni rang, već da prilikom pregovora za posao i te kako vode računa o stavkama s oglasa:

🕥Fleksibilno radno vrijeme. Ne, nemojte mi nazivati dolazak na posao između 8 i 9 fleksibilnim radnim vremenom.
🌎 Politika rada od kuće. Ne moram naglašavati koliko je benefit raditi od kuće/bilo đe. Lijepo je, naravno, imati opciju da dođeš u kancelariju, ali ukoliko priroda posla to dozvoljava, ova fleksibilnost raste na listi prioriteta. Pa što i ako želiš da odeš u teretanu tokom radnog vremena ukoliko sve svoje zadatke ispunjavaš na vrijeme i posao ne trpi zbog toga? Ali kako udovoljiti (mikro)menadžerima koji bi iscijedili svaku grašku znoja iz ljudi koji imaju kapaciteta, dok im neradnici prolaze ispod radara? Kako udovoljiti svima onima koji stavljaju formu iznad suštine i po svaku cijenu žele da te stave u kalup 8-4/9-5, umjesto da te puste da prosperiraš u svom ritmu? Stvar povjerenja, naravno. Gen Z pregovara. Kombinacija fleksibilnog radnog vremena i mjesta (može kuća, može kafić, može kanc) je win-win za odgovorne radnike koji izvršavaju svoje zadatke na vrijeme, a može biti to pobjeda i za menadžment ukoliko isti posjeduje alate koji nijesu mikromenadžerska lupa, nego zaista mjere produktivnost i uspješnost zaposlenog. Na kraju se svede na to da dobar dio radne snage ispašta zbog menadžmenta koji nije u stanju prepoznati i sankcionisati zabušante. Obično se završi tako što ili postaneš zabušanti ili napuštaš kompanije koje njeguju ovakve politike.
💸Konkurentna plata. Napiši kolika je, majstore. Gen Z sve više traži transparentnost, pa i u ovom pogledu. Mada je kod nekih oglasa (ne u Crnoj Gori još uvijek) sve više i primjećujem. Lijepo stoji koliko je plata, koji je bonus, koja je naknada za prevoz, za rad od kuće (da, da, i to se nudi), za teretanu, za privatno zdravstveno osiguranje, koliko dana odmora i ne znam ti ni ja što sve ne.
😫Dinamično radno okruženje. Ovo već alarmira na provjeru da li se radi o kompaniji koja ima neuređene radne procese i procedure, pa se ne zna ko pije, a ko plaća i to podvodi pod dinamičnost.

Ništa privilegije bez odgovornosti

Da ne bude da govorimo o pravima bez odgovornosti i obaveza, pravim jedan osvrt i na njih. Na kraju krajeva, sve po zasluzi.

Razvoj tehnologija je brži od razvoja jezika, normi (etičkih i proceduralnih) koje će te tehnologije kontrolisati i daleko brži od razvoja obrazovnog sistema. Teorijsko znanje koje se stiče na fakultetima u svijetu privrede smiješno je u odnosu na praktično koje je potrebno. Pravim izuzetak za akademsku zajednicu, svakako. Nas fakulteti, uglavnom, ne pripremaju za poslove koje ćemo obavljati po završetku studija. Učenja su zastarjela, u raskoraku sa trendovima na tržištu rada i činjenica je da se dodatna znanja moraju tražiti neđe drugo. Uglavnom na kursevima po Internetu. Recimo da velike kompanije poput Google, Microsoft, Meta Platforms ne insistiraju na diplomi, već je dovoljno završiti neki od kurseva koje, najčešće, oni i organizuju. Daleko od toga da će diploma škoditi, benefiti obrazovanja su veći od tog jednog papira, ali završen fakultet ne garantuje sve neopodne vještine za posao. Kad smo kod vještina… Dragi poslodavci, sa porastom broja vještina koje tražite na oglasima i dužine njihovih opisa, mora porasti i broj zahtjeva koje zauzvrat treba da nudite. Ovo sve stvara dodatni pritisak na radnu snagu.

Pa kako onda?

1. Organizovanje edukacija za vještine koje su potrebne, a nije uobičajeno da se stiču samostalno. Naravno, prednost imaju kandidati koji već imaju tražene vještine. Ali kao što poslodavcu nije bitna jedino vještina kod zaposlenog, već gledaju i ličnost, tako ni zaposlenom nije važno isključivo ono što stoji na papiru, već generalno odnos firme prema pojedincu. O već zaposlenim da ne govorimo. Edukacija kadra je neophodna.
2. Prakse/stažiranje uz mentorstvo. Sve više je mladih koji tokom studija kreću praktičan rad u privredi. Ovo je idealan teren da se ispita kako će spoj kliknuti, iz više uglova. Sve više firmi ovo uvodi kao praksu, pohvalno je. I ako može, da prođe bez izrabljivanja i ‘podplaćivanja’ radne snage.
3. Probni rad. Nema potrebe da trošim ovđe riječi. Ako nešto ne štima, hvala, doviđenja.
4. Adekvatni alati za mjerenje produktivnosti, kvalitativna i kvantitativna mjerenja, ovisno o prirodi posla, definisanje ciljeva i provjera postizanja istih…
5. Otvoren dijalog i dogovor. Radi bilo da je riječ o novom ili već zaposlenom. Uz normalan ton koji ne podrazumijeva pumpanje ega onih kojima je san da budu menadžeri ispunjen ili onih koji žele da budu sultani umjesto sultana, sve je rješivo.
6. Ako je poslodavac stvarno nezadovoljan, niko ga ne tjera da zapolsi/produžava radni odnos sa stranom koja ne ispunjava očekivanja. Sve po zasluzi, kako i pomenuh. Važno je da dobar kadar ne ispašta zbog lošeg.

Gratis i za poslodavce i za zaposlene

1. Čuvati balans posao-život bez obzira na poziciju i firmi.
2. Ne iskorištavati nečije uvjerenje da nije dovoljno dobar i ne profitirati od perfekcionizma onih koji se trude iz petnih žila.
3. Ne živjeti u uvjerenju nezamjenljivosti. Jer jesmo.
4. Ako čuješ da smo mi svi ovđe velika porodica – bježati glavom bez obzira.

Kuda poslije srednje?

Svjesna sam da poslodavci imaju svojih izazova u traženju kvalitetnog kadra, kao što i mi imamo svojih izazova u traženju kvalitetnog poslodavca. Na kraju krajeva, na poslodavcu je, kao iskusnijem, da procijeni vještine i ličnost osobe koja se za posao javlja i da ‘čisti’ svoje kadrove blagovremeno ukoliko ne ispunjavaju norme. Zato neka se poslodavci batale pitanja “tri vrline i tri mane” i fokusiraju na ono što je zaista važno za odabir kandidata. Recimo da je ovo dvosmjerna cesta.