Anima Mundi

Na kraju rečenice stavljam tačku. Tako su nas učili u školi, a osim toga, volim interpunkciju i red koji ona donosi. U neformalnoj komunikaciji je takođe koristim, zbog čega me prijatelji zezaju, a kolege misle da sam ljuta. Nijesam fan emotikona i eto recepta za pogrešnu interpretaciju. Navikli su se da je to odraz mojih perfekcionističkih poriva kojih se prokleto sporo i teško oslobađam.

Volim pisanje i nesputanost misaonog procesa koje ono pruža; da razmišljam i da premišljam, da pišem i brišem dok ne pronađem najbolji način da se izrazim (u datom trenutku). Ono mi daje vremena da porazmislim i prostora da uređujem dok ne budem zadovoljna formulacijom. Tu se osjećam sigurno i oslobođeno. Zbrka u mojoj glavi se izlije u strukturu, eventualno, i donese mi olakšanje.

U verbalnoj komunikaciji gotovo uvijek je klackalica da li će ona biti fluidna, ili će odraziti haotičnost misaonih procesa koji se odvijaju u više niti, od kojih se neke naglo prekidaju, što zbuni em sagovornika, em mene koja osjećam dužnost dovršiti započeto sa zadovoljavajućim stepenom jasnoće. Na sve to ako se doda metakognitivni glas, nastaje prava zbrka.

U usmenom obraćanju, dakle, postoji mnogo više prostora za grešku, dok kod pisanja korigovanje u vidu tastera/korektora/gumice koja briše tragove grafitne olovke/preškrabravanje pogreške mastilom dok joj se ne zatre trag, može da ide u nedogled, ili barem dok se ne pocijepa papir/isprazni baterija.

Mnogo puta sam poželjela korektor ili backspace za izrečeno, pretumbavala kako je moglo bolje. Činjenica da govor ide uživo stvara mi pritisak u izvanuobičajenim okolnostima – u razgovoru s nepoznatim ljudima ili u obraćanju pred većom skupinom. Zavidim ljudima kod kojih (javni) govor djeluje lako, prirodno, koji nakon napravljene greške nastave kao da se ona nije desila, ili, još bolje, šmekerski je prevaziđu. Ne možemo znati kako je njima pred sobom i da li će se sat vremena ili pet godina kasnije prisjetiti omaške i uroniti u stid. Umijeće dijeljenja unutrašnjeg procesa, priznavanja greške i nesavršenosti je zapravo ljudski.

U montaži smo, pak, bezbjedniji.

Umijeće montiranja

Pismeno spram usmenog komuniciranja je ono što je film spram pozorišta. Interesantno, pozorište cijenim više. U filmu je „… i akcija” sve dok zadovoljstvo snimljenim nije postignuto, a tu je i montaža.

Društvene mreže iznjedrile su potrebu da pojave, stvari i životi izgledaju filmski. I ko nije imao perfekcionističih poriva do tad, u onom trenutku kad shvati da će podijeljeno biti dostupno sa širim auditorijumom, fotografiše, montira i uređuje dok ne dostigne izvjesni stepen zadovoljstva.

Nema ničeg lošeg u tome predstaviti se u dobrom svijetlu, u najboljem čak; radili smo to i prije interneta. Problem je kada se u tom procesu izgubi suština. Prirodno je, u izvjesnoj mjeri, da želimo da se dopadnemo drugima (a i sebi). Odbacivanje od drugih jedinki budilo bi neke primordijalne strahove. Padaju mi na pamet izuzeci koji svoju popularnost grade na odbacivanju, ali i to odbacivanje neko mora prihvatiti.

Visok je i nerealan standard biti u najboljem izdanju sve vrijeme, ali se i to koristi kao manipulativno sredstvo u vidu kreiranja savršenih nesavršenih prizora. Nosiš pažljivo zaprljane starke i jedeš burek, s razbarušenom punđom koju si namiještala pola sata, a na majici ti piše I woke up like this i zovemo to nesavršenošću.

Burek će, kako god, uvijek biti simpatičan, za razliku od perfekcionističke fatamorgane LinkedIn eksperata za otrcane frazetine i opšta mjesta. Sve više generički sve više je dosadno, sve manje je ljudski. A to je cesta po kojoj se krećemo.

Uživala sam nekad u besprekorno formatiranom, gramatički korektnom i lektorisanom tekstu. Nakon podužeg korištenja vještačke inteligencije kojom se to olako postiže (a koristim je i dalje), postepeno i sve više gubim interesovanje za čitanje takvog teksta. Ne znači to da ću uživati u žvrljotinama i tekstu lišenom interpunkcije sa čijim se značenjem moje sive ćelije rvaju, ali tolika mjera savršenosti počinje mi djelovati sterilno, isprazno, tupo i bezlično.
Neću zakolutati očima ako vidim neku slovnu grešku, više na nju gledam kao na potvrdu uloženog, ljudskog, truda. S druge strane, prevelika količina šeprtljavosti ukazuje na izostatak nečijih napora. Moje se matematičko klatno polagano zamiruje između dva ekstrema.

smrt perfekcionizmu, sloboda narodu

Lično nezadovoljstvo načinom govora u jednoj skorašnjoj prilici i Agelast podkast epizoda s Rumenom Bužarovskom naveli su me da porazmislim o ovoj temi, da se ponovo uvjerim kako se govor teže montira, da zbog toga nosi veći pritisak, ali i da manjak montaže znači veću iskrenost.

Ne zaboravljamo ni to da su pojedinci poput političara u velikoj mjeri uvježbali mogućnost montiranja govora, da postoji čitava grupa eksperata koja može obučiti kako se komunicira i što ljudi žele da čuju i kako govoriti mnogo, a ne reći ništa.

Kontraargument i podsjetnik sebi: ne možemo biti iskreni sve vrijeme, autocenzura štiti naš opstanak u društvu, neki se protokoli moraju ispoštovati.

Riječi, pisanoj ili iskazanoj, pridajem veliku moć i cijenim je. Njena moć je da razotkrije, da zamaskira, da daje značenje, ali i da ga iskrivi. Zna da se uzima zdravo za gotovo, s nedovoljno odgovornosti spram težine koju nosi.

Danas, s raznoraznim poremećajima pažnje ili bitkama za nju, čitamo ako ne manje – ono zasigurno drugačije. Bombardovani sadržajem sa svih strana i uz konstantan kognitivni zamor, preskačemo sličan ili slično napisan sadržaj. Odlično znamo rečenice naših roditelja iz djetinjstva. Kad smo ih čuli peti put, prestali smo da ih slušamo.

Osim dosade, i frustracija se često razbudi kod generičkih odgovora, bilo da ih izgovara čovjek ili mašina. Robotizovano komuniciranje dovodi do zasićenja i zato mi se čini da će upravo ljudski pečat biti od važnosti u dolazećim godinama, uz dobru suštinu i, koliko je to moguće, originalost i autentičnost.

U ovom trenutku iza mene je deseto izdanje književnog festivala LiTeritorija koje me je oduševilo gostima, načinom i suštinom njihovog govora. Ideja i preduvjerenje kako jedno književno veče treba da izgleda narušena je po treći put, otkako pomno pratim festival. Nijesam očekivala da ću se toliko smijati, naglas.

Zato glasam za način komunikacije i sadržaj u kom nema prostora za uštogljenost, radije prikaz da smo od krvi i mesa. I tu stavljam tačku.