Piskaranja
-
Omamljena mirisima nakon lutanja astralnim svjetovima polako se vraćam u ovo što zovemo stvarnost i život. Umorna sam. Gledam jedne ruke što su do juče bile nemirne i više ih ne prepoznajem. Kao olovo teške danas bezvoljno tumaraju noseći teret prolaznosti i zamišljajući, kako Kami kaže, da je Sizif bio srećan. A na trenutak su…
-
Sve što radimo ili je iz ljubavi, ili je iz straha, pomislim često. A čini mi se da je i strah pomalo iz ljubavi, tako da ova velika pokretačka sila zaslužuje koji redak u našim školskim novinama, pa eto… Iz moje perspektive – oda ljubavi. Jednom sam davno pročitala da od svih veza u životu…
-
Nije kao da sam se prvi put zatekla na mjestu odakle pogled pršti na sve ono pod, ispred, ili iza mene. Ali svakog puta dah zastane prije nego se otpusti nježno kao proljećni povjetarac i vine se u nebeske visine. Nije taj pogled nikad isti, iako je tako dobro poznat, a mnogo voljen. Poljuljaju me…
-
Malo mi se bljucka na ovaj naslov, moram priznati. Isto kao što mi se bljucka(lo) često na sve ono što ona predstavlja. Čitavog svog života sanjala sam o svom domu. Maštala sam kako će izgledati, na kakvom će se imanju nalaziti, koje su boje zidovi, kakvog su rasporeda prostorije u njemu i na koju će…
-
Dok planinu guta tama zaranjam u sebe, tamo đe moji demoni kolo igraju. Jedva me opaziše, zaneseni pjesmom i sopstvenim trijumfom. Rugaju mi se. Likuju. Plačem. Moju je planinu progutala tama. Ostao je samo trag vatre, obris onog što je ona bila. Dok u meni samo tinja žar. Izgubila sam bitku. Opet gazim po ognjištu…
-
Nekakvo se ljubičasto nebo nadvilo nad tlom kojim moja duša hoda. Miješam se sa svijetom kao ulje i voda što se miješaju, bezuspješno, ali nikad ta voda više nije ista, niti ulje. Sadržimo tragove jedno drugog. Nekakav se mraz u kosti uvukao, pa pretrne tijelo i ne mrda. Čeka neke bolje dane i neki srećniji…
-
Mogu samo zamisliti koliko je teško biti podstanar sopstvene duše i plaćati rentu nekom drugom ko je posjeduje. A ne žive li mnogi tako?Zamislim samo jednu dušu u tako skučenoj garsonjeri svijesti čiji su vlasnici kapitalizam i/ili društvo. I svakodnevno te ubjeđuju da je ta garsonjera i njen raspored baš takav kako su oni zamislili…
-
Okrenem se katkad očekujući da vidim tvoje lice, a ono me Mjesec zapravo poljubio u rame. Gledam tvoju sjenku kako gmiže među kaćunima poput zmije iz vrta Edenskog. Zbog tebe čovječanstvo neće pasti, samo jedan svijet iluzija. Rekoše mi jednom da u iluziju vjeruju samo umorni i stari, a iluzorni Bog i Đavo umorni su…
-
Bio mi je potreban zagrljaj od života i kupila sam avionsku kartu za Porto. Atlantik me je pozvao ne da mi pruži odgovore koje sam tražila, već utjehu i obećanje da će voda sve odnijeti. Vrenje sopstvene duše iznjedriće neka dobra vina, šaputao je Douro. Htjela je duša da se odmori na keramici i porcelanu…
-
Uhvatio me je tango neizdrž ovih dana. Stalno mislim o povratku na plesnu scenu i maštam o trenutku kad ću se prepustiti tango zagrljaju. Daleko od toga da sam izgrađena kao plesač, evo se i kao osoba sastavljam iz dana u dan, gradim se i pregrađujem, otvaram prozore i otključavam neka dugo zatvorena vrata, sjedim…
Anima Mundi 